’’Mene ne interesuju prolazne stvari.
Kuće, kojekakvi dvorovi kao u lošoj montaži.
Hoću večnost. Vidljivost i opipljivost.
Mozak lobotomiran.
Namontiran hladan osmeh jedino sredstvo komunikacije.
Ja razmišljam i smišljam naglas, dok mnogi drugi koriste male sive ćelije da bi sve svarili u sebi. Kao da ih niko neće shvatiti.
''Iza svake kuće, svakog grada, Beograda, ljudi spavaju, pardon sanjaju. Svaki put kad vidim kako prolaze, pitam se kud odlaze danima. Ulice su prepune k'o da nikog ne vode. Prolaze ljudi, stvari, godine i više ništa ne znače. Prolaze dok hodam i dok pitam se da li išta ostaje. U prvom času mislim ja, da, hrabra sam i znam...
I