Samo kratko - upravo je u toku YouTube Live, prvi dogadjaj svoje vrste. Gomila muzicara pomesana sa poznatim amaterskim YouTube facama. Live streaming svuda u svetu. Bacite oko na pocetak revolucije mas-medija.
EDIT:
Eto, zavrsilo se. Moji sveukupni utisak je da je bilo pre svega self-indulgent. Mnogo vise dogadjaj za YouTube nego YouTube dogadjaj za ostatak sveta. Sto nije obavezno losa stvar, mada sam mislio da ce se naci na pola puta izmedju ta dva ekstrema. Poznati
Ovaj tekst sam napisao pre oko dve godine, za sajt koji se bavio Gothic/Industrial podkulturom (i u medjuvremenu se ugasio). Ovde ga objavljujem sa manjim izmenama jer mi se čini kao dobar način da predstavim sebe i svoja interesovanja o kojima ću pisati na blogu, ali i zato što se nadam da bi priča o srazmerno nepoznatim muzičkim žanrovima bila interesantna široj publici. Napomenuo bih da ja nikako, ni pod kojim uslovima ne bih mogao da se uzmem kao autoritet na ovu temu i, staviše, poznajem dobar broj ljudi koji bi bili daleko kvalifikovaniji da pišu ovakve tekstove. Ovo je jednostavno produkt mog interesovanja za temu i želje da ono što sam saznao kopajući po raznim izvorima podelim sa drugima.
------
Mesto dešavanja je Italija, vreme je 1913. godina. Prošlo je već tri godine otkako je Filippo Tommaso Marinetti napisao Futuristički manifest i skoro šest godina od samog rođenja pokreta. Za futurizam, stvaranje manifesta je svakako daleko bitniji trenutak od pomenute 1913. godine. Za našu priču međutim, ova godina je neizmerno važnija. Te 1913. godine, zaslugama izvesnog Luigi Russolo-a, rođena je buka. Reč, naravno, nije o prostoj buci koju možemo čuti na bilo kojoj prometnoj ulici ili u nekakvoj fabrici. Sa druge strane, kako bi se gospodin Russolo verovatno pobunio, upravo je o toj buci reč, samo posmatranoj na malo prosvetljeniji način. Bilo kako bilo, svet potpuno nenadano dočekuje manifest L'Arte de Rumori (Umetnost buke) pomenutog Luigi Russolo-a. I sve se zauvek menja.
Pošteno kasnim sa poslednja tri dana FEST dnevnika, pa bez dubokomisaonog prologa prelazim odmah na filmove od petka i subote. It's a Free World, Paranoid Park i The Bucket List (prokleti naslov, ne mogu sva tri imena da stanu).
No pre nego što zvanično nešto kažem o It's a Free World, prvo neke generalne impresije. Naime, ja imam problem sa ovim filmom. U stvari, ne konkretno sa samim filmom već sa njegovim mestom na FESTu. Ortak koji je hvatao projekcije od 17:00 mi je još sredinom FESTa ukazao na to da je ove godine festival po svemu sudeći donekle politički obojen te da je u igri srazmerno jasna zadnja namera. Najindikativniji, po pomenutom priajtelju mi (jer ja nisam gledao) je Kargo 200 koji je, ako sam ga ja dobro razumeo, kao Passion of the Christ samo za post-komunisticku Rusiju. Komunizam je bio užas i glavni junak na kraju ode u crkvu. Jej. Tu se nadovezuje i 12, koji bi valjda trebalo da bude ilustracija nekakve moralnosti Rusije, pa Charlie Wilson's War koji prikazuje SAD tako kako ih prikazuje.
A, da, nema ni međunarodnih zastava istaknutih na ovom FESTu. Kažu mi i da je prvobitni slogan bio "Ko sme da vas pogleda u oči?" pa su tek posle dodali i ostale parafraze stranačkih slogana.
Ne želim da kažem da sam uveren u pro-Rusku, DSS-mi-tata poliku FESTa. Većina programa nema mnogo veze sa pomenutom teorijom zavere. Ali donekle mi se čini da argumenti imaju smisla. Prvi put kada mi je izneta ideja pomislio sam da je malo bezveze tako nešto zaključiti samo na osnovu jednog ili dva filma. A onda sam primetio da It's a Free World ima po hodniku Sava Centra više plakata nego svi ostali filmovi zajedno. Ili bar tako izgleda. A šta je tu problem? Pa, bez obzira što meni ne izgleda kao da je to centralna poenta filma, It's a Free World se vrlo može prodati ljudima kao film o zlu zapada i njihovoj eksploataciji nas "ostalih".
Daklem, da zaključim – ne govorim sve ovo kao potpun dokaz nekakve zavere. Ali izgleda malčice sumnjivo i to mi pomalo smeta. Pa k'o reko' kad mi se već vrzma po glavi, red je da to iznesem u FEST dnevniku. A sad film.
Naravno, ovo važi samo ako ste pripadnik Crkve SubGenija (Church of the SubGenius). Kako bi u isto vreme bili pravoslavni i SubGenijalni, pitate se? Pa, teško.
No, da ipak krenemo od početka. Verujem da apsolutno ništa ovde spomenuto za većinu čitaoca nema nikakvog smisla, pa ću pokušati da pojasnim. Crkva SubGenija zaista postoji još od 1979. i osnovao ju je prečasni Ivan Stang u Sjedinjenim Državama. Sve je počelo od jednog pamfleta a završilo kao prilično snažna podkulturna (a i kontrakulturna) sila. Do duše, prečasni Stang poriče da je on tvorac crkve i ističe da je crkvu pokrenuo J.R. "Bob" Dobbs još 1953. godine. Ja mu verujem na reč.
Bio je poslednji od "Velike Trojice" velikana naučne fantastike, klub koji je prvi napustio Robert A. Heinlein 1988. godine a nešto kasnije i Isaac Asimov 1992. godine. Iza sebe je ostavio neke od najpoznatijih SF naslova kao što je Rama serijal, Space Odyssey serijal, Childhood's End i mnogi drugi.
Tek je četvrti dan FESTa završen a ja već posustajem. Naravno, nije neka direktna namera u pitanju već, što bi neki inozemci rekli, the mind is willing but the flesh is too weak. Za vikend sam uhvatio neku gadnu prehladu koja bas juče-danas izgleda kulminira. Čak nisam siguran ni dal' ću večeras u opste otići na projekciju ili bi možda bilo mudrije da se pričuvam dan-dva.
Razlog zašto ovo pričam nije tek tako jadikovanje u etar, mada je to jedan vrlo zgodan nusprodukt, već jednostavno zato što moram nekako da se opravdam zašto sam sinoć bar nekolicini ljudi upropastio gledanje filma. Znate za onog nesnosnog bilmeza koji po pravilu uvek sedne u bilizini vas i onda počne tako iritirajuće da kašlje a vi se mislite u sebi: "More umri već jednom kad takav dolaziš u bioskop!" E, taj nesnosni bilmez sam sinoć bio ja. Ako neko kome sam išao na živce ovo slučajno čita – I do so humbly apologize.
A pre nego što počnem sa filmovima, samo bih još hteo da pozdravim sve koji podržavaju na blogu skoro započetu tezu o gluposti korišćenja engleskih izraza u srpskom tekstu – heroes of our collective national identity, I salute thee. Takođe šaljem i pozdrav mojoj majci koja će mi posle čitanja ovog teksta nesumnjivo opet ukazati kako je pogrešno napisati "misliti se" jer misliti nije povratni glagol.
No. U ovom izdanju dosadnog skribomaničnog raporta sa FESTa na tepetu su Atonement i Eastern Promises. Ni o jednom nemam mnogo toga da kažem.
Vraćam se sa posla danas, prvo malo problejavši po gradu sa ortakom. Prosto pucam od zadovoljstva jer sam konačno kupio sebi Razer Lachesis miš, do te mere da mi raspoloženje nije mogla pokvariti ni skupina nacionalno osvešćenih DSS-ovaca pored kojih sam morao da prolazim na Trgu dok je neki lik na bini nešto nekoherentno repovao o izborima. Ma ni prepun podzemni prolaz kod Zelenjaka, sa odokativno 33% kapaciteta popunjenog ljudima u crvenim Kosovo je Srbija majicama i zakačenim bedževima neidentifikovane sadržine, u najboljem radikalskom maniru, nije imao snažnijeg uticaja na generalnu razdraganost mene i mog kompanjona. Nije da nismo prokomentarisali nešto, naravno.
Pre nego li ćemo ući u moje mesto prebivanja, mudro zaključimo da nam treba malo grickalica i neki sok. Svratimo u prodavnicu i premišljajući se između čipsa sa piletinom i čipsa sa slaninom, ja na rafovima sa dnevnim novinama i mesečnim časopisima vidim TO. Da, baš TO, primerak fantomskog stripa o kojem su mi pričali a ja im nisam verovao. Heroji Dugonoćja.
Ja i sestra stižemo do Sava Centra maltene u minut do početka projekcije, nervozno tražimo mesto za parkiranje i u tom trenutku postajem svestan strašne ćinjenice – zaboravio sam da ponesem karte. Blagajne na donjem ulazu zatvorene, čak ni tapkaroša izgleda nema. Dok stignemo do kuće, uzmemo karte i odvezemo se nazad do Sava Centra proći će više od pola sata filma. ARGH!
Već sam jedan film tako propustio na glupost prvog dana, neće se bogme desiti i drugog. Stavljam No Cuntry for Old Men na download i čvrsto odlučujem da neću pisati drugi deo FEST dnevnika dok se film ne skine i ja ga odgledam, po mogućnosti praveći se kao da sam ga video na FEST-u. Tako da, ovo je dnevnik sa malo varanja. Progledajte mi kroz prste.
Bend o kojem je reč se zove HorrorPops a žanrovska odrednica je predmet brojnih sukoba, protesta i nasilja nad perjanim jastucima u mnogim domaćinstvima. Načelno, mogli bi da kažemo da je u pitanju Psychobilly, ali ću se prvo ograditi da to ne mislim zaista, pre nego što mi neki Psychobilly fan ne upadne u kuću i zadavi me gumenom kokoškom. Da bih bolje objasnio problem žanra ovog benda, zato što bih voleo da tekst nosi malo više smisla od glorifikacije samo jednog benda, a bogami i da bih izašao u susret čitaocima koji pojma nemaju šta je to dodjavola Psychobilly, napraviću jako kratku digresiju u prirodu ovog žanra. Ovaj put zaista jako kratku. Ozbiljno. Prestanite da se smejete.