Kada se moja 15. godišnja ćerka vratila razočarana sa propalog koncerta Amy Winehouse, rekao sam joj: "Gledaj to ovako, mozda je to poslednji koncert Amy, a ti si bila na njemu."
I uh, bio sam u pravu.
Amy je otišla, i jako mi je žao što je eto baš sa nama ovde podelila, svoj poslednji nastup.
RIP Amy.
Fobija – (grč. phobos ) – strah; med. patološki strah
Ovih dana, fobija je reč koja se prečesto pojavljuje na blogu.
Najčešće imamo strah od nepoznatog ili makar nerazumljivog.
Od toga počinjem da strahujem.
Postao sam pravi fobofobičar.
Gnostici su bili listom protiv knjiga i predanja Starog Zaveta. U njima su nalazili dokaze božanskog kao principa zla, samovolje, pokore koja se bezrazložno usmerava na ljudski rod. Na taj način gradili su i sopstvenu politiku –
Pohlepa je "rupa bez dna" koja iscrpljuje čoveka u beskrajnom pokušaju da zadovolji svoje potrebe, bez konačnog zadovoljstva – Erich From
Svedoci smo nedostatka nekog “šrafa” koji ometa savršenstvo naše zajapurene civilizacije, bazirane na skoro neverovatnom tehnološkom napretku i naučnim dostignućima. Preuzimanjem uloge Boga, preteranim isticanjem ljudskih vrlina, često smo u situaciji da zanemarimo svoje ljudske (“čovek, kako to gordo zvuči”) mane. Naša civilizacija je nastala na tim manama, a možda ponajviše na jednoj o kojoj je ovde reč – na pohlepi.
U demokratiji, izvor legitimnosti nije unapred utvrđena volja pojedinaca, nego je u pitanju proces njenog formiranja, odnosno sama rasprava. Sloboda nekog pojedinca sastoji se, pre svega, u mogućnosti da dođe do odluke kroz proces ispitivanja
„Knjiga o dva principa“ je svedočanstvo o gnostičkoj, katarenskoj, bogumilskoj jeresi. To je spis koji je nađen u odlomcima i prepisu iz sredine XIII veka. Na to, da je bio celovit i višetoman, upućuju svedočenja inkvizitora i teologa koji su se bavili ovim spisom pre 1250. godine. Ovaj spis istoričari, koji proučavaju tokove jeresi unutar hrišćanstva, smatraju „Svetom knjigom albižanske jeresi“.
“Mili, kada ćemo ozvaničiti ovu našu, može se reći dugotrajnu vezu? Vreme prolazi, a mi nikako da stanemo pred matičara. Roditelji nam sede na grbači i rođaci, a i ova silna deca koju izrodismo se pitaju, da li ćemo konačno postati muž i žena?! Znam da je brak prevaziđena institucija ali zašto mi baš da živimo ovako moderno? Eto, ne moramo u crkvi da se venčamo, ne moram ni venčanicu da kupim niti da je iznajmim.
Zašto je lako ubiti čoveka?
Zato što je čovek kriv sam po sebi?
Zato što čovek nikom neće nedostajati?
Zato što čovek nije životinja?
Lako je to. Možeš da ga ubiješ ovako, možeš onako. Način nije važan, jedino posledice.
Ovaj blog je odsviran u šest ruku.
Par ruku kleinemutter, par Jelice Greganović i par mojih.
Poznajem jednog Dečaka. Dečaka koji voli sve ljude. Koji najviše
Ovim blogom želim da podstaknem diskusiju o temi, koju na sasvim dobar način otvara ovaj, čini mi se zapostavljen tekst.
"Zatvorenost medija govori o zatvaranju društva i obrnuto. Ako je suditi po medijima, i na osnovu stanja u njima, može se slobodno reći – u Srbiji vanredno stanje je redovno. U atmosferi hapšenja, koja je samo produbila i proširila strah, kod političara svaki govor potencijalno je oproštajni, a svaki nastup u medijima izgleda kao retka prilika za odbranu i zaštitu. Ova „agora“ sa koje se mogu pročitati drugačiji stavovi potvrđuje da nije sve tako crno. Vlast previđa da su informacije kao voda i uvek nađu svoj put.