Postoje u našim životima takozvane sporedne stvari koje su taman toliko sporedne da kad god ih se setimo, osetimo svuda po telu ono lagano strujanje adrenalina iz naših nadbubrega. Ja tako regujem na reč: FLIPER!
Kada se moja 15. godišnja ćerka vratila razočarana sa propalog koncerta Amy Winehouse, rekao sam joj: "Gledaj to ovako, mozda je to poslednji koncert Amy, a ti si bila na njemu."
I uh, bio sam u pravu.
Amy je otišla, i jako mi je žao što je eto baš sa nama ovde podelila, svoj poslednji nastup.
RIP Amy.
Šta predstavlja park za jedan grad, za njegove građane? Mesto na kome svako traži i nađe ili ne nađe ono šta traži? Reših da šetam parkom i posmatram ljude. Možda će nekome ovo izgledati prilično glupo ali jednostavno da bih šetao parkom, morao sam da pronađem razlog i opravdanje za to. Sebe ne mogu da zamislim u besciljnoj šetnji, sa mislima ostavljenim kod kuće. Ko može, može. Ja ne mogu. Zato sam sebi već unapred odredio
ĐILAS: "SRBIJA ĆE BITI KAO VENECUELA!"
ĐILAS: "OD PKB-A ĆEMO NAPRAVITI BEOGRADSKI FIAT!"
ĐILAS:
Pogađate, reč je o SKA muzici.
Ukratko, u pitanju je prvi pravac jamajkanske popularne muzike. Nastao je spajanjem Mento ritma, Kalipsa, američke R&B i Džez muzike. Prvenstveno, SKA je muzika namenjena plesu, koja pleni svojim optimizmom, ritmom i jednostavnošću. Naglašavanje je na „dva“, muzika obiluje sinkopama, pa se smatra da je i sam naziv ove muzike nastao na taj način. Dakle, ovako nekako: M-SKA, M-SKA, M-SKA..., što uglavnom vuče gitara tokom svirke.
Šta su prve reči koje izgovorimo na radost naših najbližih? Uglavnom su ponavljanja jednostavnih reči koje nam ti isti najbliži ponavljaju ne bi li konačno naš centar za govor uspeo da pošalje impulse tamo gde treba i ne bismo li izgovorili kao papagaji, baš to što se od nas očekuje. Od „mama“ i „tata“, vrlo brzo stignemo do pitanja: „Kako kaže maca?“
Radnja ove priče počinje naglo.
Naglo će početi, iz čista mira.
Čitalac sedi, stavlja naočare za čitanje, polako uzima knjigu u ruke, podiže obrve i naglo se zadubljuje u nagli početak priče.
Znači, naglo ova priča počinje.
Pisac sedi za pisaćom mašinom, gleda u nekom neodređenom pravcu, razmišlja i naglo počinje
Pre neki dan, na jednom od ovdašnjih blogova, pomenuo sam ping-pong. I onda su navrla sećanja u vezi tog predivnog sporta. Stoni tenis iliti ping-pong je u moj život ušao preko sveske. Da, preko sveske, one sa tvrdim koricama. To mi je bio prvi reket. Sto je bio trpezarijski, veliki, onaj na izvlačenje. Umesto mrežice smo koristili kutije od audio kaseta. I bilo je ludo. Nema ko nije testirao ovaj način igre po rođendanima i raznim
Jedno vreme sam, pogrešno, mislio da su kratki filmovi uglavnom oličenje lenjosti autora da se posveti pravljenju „velikog filma“. Ili da je u pitanju možda nedostatak samopouzdanja. Naravno da sam znao za veliki broj fantastičnih kratkih filmova ali mi se činilo da su to baš izuzeci koji potvrđuju pravilo. Ne znam ni sam zašto sam tako razmišljao.
Kratki filmovi su forma koja s jedne strane lagano odumire, dok s druge strane doživljava hiperprodukciju.