Eto, opet se desilo.Šta se desilo ? Ozbiljno je napadnut jedan novinar (snimatelj B92), malo manje ozbiljno drugi fotoreporter, a shvatam da i ostale ne prolaze baš najbolje. Verovatno se vaskoliko srpstvo odmah „hvata“ za ove moje reči „ozbiljno“ i „malo manje ozbiljno“. Pa zaboga, u Srbiji je sve normalno dok vas ne ubiju, mada primeri Ćuruvije i Pantića pokazuju da i posle ubistva sve OSTAJE „normalno“. Kako je sve normalno najbolje zna Dejan Anastasijević koji je kao maksimum reakcije SVIH grana vlasti (pravosudne, zakonodavne, izvršne) i svih drugih institucija dobio reči Predsednika Republike (tadašnjeg i sadašnjeg) da „će se
založiti da se počinioci pronađu“. Verujem ja čika Predsedniku, al’ su mi miliji rezultati i istina. Rezultati su da svako krivično delo koje ima bilo kakve veze sa ljudskim pravima u širem smislu (nadam se da ne treba da crtam da tu spada i sloboda informisanja, pisanje o ratnim zločinima, korupciji, sloboda javnog izražavanja mišljenja, pa ako hoćete i različitosti itd) nije rasvetljeno niti su počinioci kažnjeni. Ako i jesu SLUČAJNO kažnjeni, kazne više liče na one za neprijavljivanje prebivališta ili kad Stanoje ubije Milojevu kravu zato što mu je ušla u zabran. Kad znamo ove rezultate, lako je da vidimo i istinu. Ona je posve jednostavna – nema volje ! Da li je to politička ili neka druga – to je Bošku Brankoviću, Dejanu Anastasijeviću i svima ostalima potpuno svejedno – bitno je da zbog nedostatka te volje nema rezultata. Pa nemojte mi reći da policija ne može (EJ – NE MOŽE) da od tih 300-500 bitangi nađe ko je prebio ovog momka, da od malog kružooka AKTIVNIH podržavalaca ratnih zločina identifikuje ko je Dejanu „instalirao“ bombu ili ko je iz efikasnog DB90’s (za nepismene: BIA 90-tih) ubio Ćuruviju,a bogami i ostale. O tome da jadna policija ne može da nađe ko je raznim i ratnim zločincima „sređivao lične karte i papire“ ne treba trošiti reči. Da je to lako, ja bih otišao u MUP i tražio da mi daju ličnu kartu na ime nekog ko je već umro.