Na početku priče o srpskom Kosovu trebalo bi reći da srpsko Kosovo nije deo Srbije, a posebno nije deo Evrope. Opšte je mesto da se srpsko Kosovo odvojilo od Srbije još mnogo pre nego što su Albanci proglasili nezavisnost nekog svog, takođe nestvarnog, albanskog Kosova. Дакле, не постоје ни српско ни албанско Косово, што (да не буде забуне) још увек не значи да би могло да постоји некакво заједничко, српско-албанско или албанско-српско Косово. А морало би да може. Постоји, наравно, суживот два народа који се међусобно мрзе, али се, ако смем да кажем, чак и воле неком неразумљивом љубављу којом нико не би пожелео да буде вољен. Познају се и не познају у исто време, личе једни на друге иако немају никаквих сличности, плаше се једни других, протерују међусобно, сарађују, тргују, тајно посећују... На Косову све постоји и не постоји у исто време. Једино што је извесно то је да је Косово једна територија која заузима свега десетак хиљада километара, али која у себи прожима толико различитих светова који паралелно функционишу, понекад се чак и не додирујући. Слушајући приче о Косову, човек би могао помислити да је реч о читавом континенту, а не о једној малој покрајини. |
Najavila sam u prethodnom postu promociju knjige "Tezge pumpe u brdima manastiri" a u međuvremenu smo promenili odluku o mestu održavanja pomenute. Stoga sam dužna da zbog zainteresovanih a i onih koji su se zbog bloga javljali ponovim stvar i dam nove podatke.
Naime, utorak, 27. 11. u 18h u klubu "Ptičica", Cara Uroša 19 (ugao sa Jevremovom)
Klub je prilično poznat. Promocija je otvorena i za ljude i za novinare (journalists - oposit of people) i jedina je nepravda što ne puštaju pse, dok novinare puštaju a zna se ko je čovekov najbolji prijatelj.
Bez veze je na prvom mestu način na koji je taj dokument pisan. A kako je pisan? Pisan je kao uputstvo koje bi u ovom trenutku mogla da sroči svaka malo iskusnija daktilografkinja koja je na Kosovu i koja onako odoka zna "situaciju na terenu".
Zašto je ta pojednostavljenost do imbecilnosti bez veze?
Bez veze je jer su to 1. opšta mesta 2. ništa novo 3. toliko nacrtano da jedina (objašnjiva) namena tog dokmenta može da bude prašina koju je isti digao u srpskoj javnosti.
Čemu slući prašina u srpskoj javnosti?
1. da se vidi kako srpska javnost reaguje
Ništa ja, nego samo onako... čisto da se zna.
Ovde a i šire
„Trebalo bi da krenem. A magla je. Da krenem na železničku stanicu; kupim kartu za voz; uđem u grozni vagon; sedim, posmatram ništa kroz prozor. Onda se nađem pred kapijom zatvora, tamo pokažem dokumenta. Vadim sve iz torbe. Smeškam se stražarima. Ugledam lice svog sina. Suočim se. Zapitam se gde sam pogrešila...
Svake subote. Već godinu dana. Nije on kriv, ljubi ga majka. Isti je otac. Njegov. Ili moj? Odustajem.
Danas ću popiti kafu, sledeće subote ću ga lagati da mi nije bilo dobro, ili ću već nešto lagati. Ili ga jednostavno više nikad neću posetiti. Sada mi se čini da bih mogla, mirne duše, da ga ne vidim više nikad. Mog lepog sina. Jedinca. Ubicu...“
.. jer je svaka upotreba sile uvek prekomerna.
Dok sam čitala knjigu, s kojom sam se svađala dok se nisam rastužila i prestala da se svađam, u glavi su mi se vrtele reči (a čije bi) Džonijeve pesme, gde ovaj vrišti i skiči: "... ostavljene djevojke, narkomani i bludnice...." a bez "uzdaju se u Tebe", jer se ovi Vidini ne uzdaju ni u šta. Reč je o knjizi iz naslova "Prekomerna upotreba sile" Vide Crnčević - Basara, s kojom sam se, ko što rekoh, svađala (ne s Vidom, s knjigom).