Ni u kakvoj. Međutim, na srpskoj političkoj sceni pederi i Kosovo su povezani neraskidivim vezama i to je postalo neka vrsta tradicije. Tradicionalno, s početka jeseni novine se napune člancima o pederima, koji su uvek nekako u direktnoj vezi sa Kosovom jer pederi hoće svoju paradu i baš ih briga što je Srbija ostala bez Kosova a nepederima to smeta i onda oni prete pederima da će svašta da se desi ako bude parade. Onda ministar policije obećava pederima da će sve biti u redu i da mogu slobodno da se šetaju a pederi stanu pa se rugaju nepederima „uta - ta“ i onda svi popizde.
ukratko - zato što je bila siromašna i zato što je, sudeći po onome šta je pisala, tome bila sklona.
pre oktobarske revolucije pripadala je sloju kojem je gotovo sve bilo dostupno. pisala je pesme, čitala ih na sedeljkama, večito zaljubljena. tada je napisala, radujući se revoluciji, kako je samo "izvesnost nadolazećeg rata spečava da izvrši samoubistvo". napisala je ’’ja jedino u vatri pevam!’’, ’’kad bi samo izbio rat, kako bi život postao uzbudljiv, treperav, iskričav! tada bismo mogli živeti, tada bismo mogli umreti’’ i ’’nema pesnika bez ljubavi
Gost autor: St.Jepan
ne smatramo margnalnim grupama nego ih tretiramo kao ozbiljan politički subjekat?
"nacionalističe", "fašističke", "klerofašističke", " desničarske", "huliganske", propalitetske, iz nekih tamo predgrađa, kriminogene, rasističke, koje slave srebrenicu i nose majice sa likom ratka mladića... koje prete, biju novinare, pave sranja na kosovu, prave sranja gde god se zateknu, razulareni su, anarhičniji su od onih koji sebe nazivaju anarhistima... sve su... ništa su... mnogo ih je...
zapravo, malo ih je. oni su, (što nije tema ovog teksta) malobrojni kao i grupa
selidba je, pričaju, jedan od najvećih stresova, negde iza gubitna najbližih, a mrtva je trka je li za krhki nervni sustav grđe seliti se ili slomiti kičmu... nosiš svoje stvari kolima, kamionom, vozilom saniteta (kao ja iz gračanice) nosiš ih u rukama, bacaš usput sve što ti zaliči da je nepotrebno, postavljaš sebi suštinska pitanja o smislu života, misliš se šta li je to jedino bitno i prevashodno, onda shvatiš da nije ništa, sem da eventualno osvaneš živ posle svega, a ni to kad bolje razmisliš, onda se kao negde smestiš, sređuješ neki stan, hodaš po stanu, kao navikavaš
gost autor: kukusigameni
USPOMENAR
Jedna od osobina našeg naroda je da se stalno poziva na istoriju. Ali druga naša osobina je da ne vodimo računa da će ovo što se sada događa, jednog dana, za nekoga biti istorija kojoj će se vraćati. Tako se ostavlja prostor za paušalnosti, proizvoljna tumačenja koja su vrlo često i pogrešna.
Jedan izuzetak koji potvrđuje ovo pravilo je Milan Caci Mihailović. Glumac ateljea 212, čovek koji vam može vaskrsnuti sa scene, bioskopskog platna, televizora ili vrlo često iz radija. Ima ga svuda.
dvadeset prvog jula ove godine u petnaest časova biće dvadeset i pet godina od smrti zorana radmilovića.
u dvanaest časova, u podne - biće postavljena spomen ploča na jednom velikom stubu ispred zgrade u kojoj smo živeli.
najavila pre nekih mesec dana, ali evo ću ponovo za one koji bi hteli da dođu a zaboravili su ili nisu čuli, uz žaljenje što neki neće doći a hteli su (nego su sad već otišli nazad svojim kućama u belom svetu)
Šta se to dešava u Kosovskoj Mitrovici i zašto?
Počnimo od skupa, protesta, koji se završio sa jedanaest ranjenih i jednim mrtvim. Okupljanje je organizovano (o „organizaciji“ kasnije) kako bi se izrazio protest zbog otvaranja kancelarije koja bi služila za to da građani severa vade kosovska dokumenta u tzv zoni poverenja, mešovitim naselju, Bošnjačkoj mahali (to je bila, ako se neko još seća, jedna od prvih tačaka „plana za sever“)
Na skup su pozivali „svi“, što znači načelnik okruga Radenko Nedeljković (DS) kao i patriotski blok oko
bez veze
dođe mi se vratim
tamo su brda, lepši vazduh (ok obogaćen uranijumom, al se noću lepše spava)
znam, nisam normalna
možda sam u šoku i ne rasuđujem najbolje
jes' bilo je grozno,
sad je baš super grozno na severu - taman za jednu seriju tekstova o tome kako, zašto i koliko je grozno.
(i kud sad da odem kad je najzad počelo nešto da se dešava)
ok, nije normalno reći "najzad" kad je sranje. a sranje je. i tek će bude
i o čemu ja da pišem sad, u beogradu, koji me je već smorio
smorio