Jutros je prepodobna beogradska javnost dobila priliku nauživati se gledajući komad "kontroverzna spisateljica, BS, u'vaćena kako kupuje drogu". Do primopredaje došlo je u novembru, BS se na sudu našla 7 februara a beogradske novine su na vest o njenom posrnuću reagovale tek danas. Ne bih sada ulazila u teorije zavere, pa pisala o izborima (ne znam da li je BS imala nameru da se kandiduje za predsednika Srbije ili bar ministra policije) i ne bih pisala o izvorima tih novina koje su prve počele (zašto izvori kasne sa dostavljanjem ovakve - za državu mnogo bitne - informacije?)
Vozimo se kroz mali grad od jutra do večeri, Sever se smanjuje (nije više velik kao pre godinu dana), a BMW mog vodiča brz, crn, i – razume se – bez tablica. I ponovo ona mrka brda što su potamnela od uglja ili od starosti ili ko zna kakvog crnila što se tamo zapatilo.
Moj pratilac, vodič ili osoba od poverenja priča mi o ratu i o tome kako su odbranili Sever, on i njegovi prijatelji. Vođa ga je razočarao i prešao na drugu stranu. Ne pitam na koju, to su ionako stvari o kojima ne mogu da pišem – ne želim da slušam. Što se više opirem, pratilac mi više priča. Mrzim taj zakon akcije i reakcije. Mrzim sve zakone fizike. Možda da pokušam da budem napadno zainteresovana za svaku božju tajnu? Možda će ga to odbiti?
.. jer je svaka upotreba sile uvek prekomerna.
Dok sam čitala knjigu, s kojom sam se svađala dok se nisam rastužila i prestala da se svađam, u glavi su mi se vrtele reči (a čije bi) Džonijeve pesme, gde ovaj vrišti i skiči: "... ostavljene djevojke, narkomani i bludnice...." a bez "uzdaju se u Tebe", jer se ovi Vidini ne uzdaju ni u šta. Reč je o knjizi iz naslova "Prekomerna upotreba sile" Vide Crnčević - Basara, s kojom sam se, ko što rekoh, svađala (ne s Vidom, s knjigom).
(ili kako ja uvek kukam kad negde treba da idem a onda mi bude drago što sam bila)
Jedna priča - ne znam šta mi bi baš nju da, s oproštenjem, metnem danas a nedelja je i nije na duhove. Priča o jednoj ženi i jednom grobljanskom popisu
Ta je žena išla Kosovom, nosila je fotoaparat i sveščicu i radila je čudan popis. Grobljanski. Da se ne zaborave srpska imena na razrušenim grobljima. Da se ne zaboravi koliko ih je bilo. Da ne prođe nijedna crkva, srušena, a da se sutra ne zna koja je to crkva bilo a ko njen neimar.
- Bog je neimar – objašnjava mi.
- Bog je neimar – prvo ponavljam ko papagaj jer pokušavam, naivno, da uđem u njen svet.
- I rušitelj, Bog je rušitelj sopstvenog neimarstva – ne pušta me na ta vrata. Nit' imam ključ, niti znam lozinku.
- Čudan Bog- odustajem.
Да видимо да ли ће овде проћи објава... Ана, хвала ти за простор.
Ниједан од понуђених одговора (НОПО) је отворио изборну листу за бираче. Ако спадате међу оне људе који нису задовољни ни провереним властима, ни провереним опозицијама, па сте још и орни, вешти и храбри, од 29. новембра можете да се пријавите као кандидат за народног посланика.
Čitam, tj upravo sam pročitala nekakva tri valjda pasusa knjige Žarka Lauševića. u Novostima i snažan neki (mučan i snažan) utisak je na mene ostavilo to čudo od teksta i čoveka. Ono je "šakom u glavu" što bi rek'o Rambo, ali i više, jer ne samo u glavu nego u stomak. Ko je talentovan za jedno, taj ima dara za sve, to je jedan utisak ali najmanje bitan. Jebeš talenat, s oproštenjem, kad on nije nikakva ulaznica a posebno ne ugovor i nema garancije i sva ostala opšta mesta koja bih sad rado nabrajala, kada to ne bi bilo besmisleno.
Neće fukaru, ne bismo ni mi al nas niko ne pita. Oće ove lepe, ove plemenite, dobre, ove što su se dali celi i što nisu bili stipse i nikakvi.
Nećemo ni mi ove nikakve i te što su fukara,
i hteli bismo možda te dobre lepe pametne i što nisu cicije, al nas niko ne pita.
naravno:
pesma bez reči, mitska anticipacija, melodija koja dolazi iz prošlosti e da bi dala proročanstvo budućeg...