Prvih par meseci našeg zabavljanja uglavnom smo se viđale kod nje.
Ne mogu da se otrgnem utisku jednog prizora iz hladne zimske večeri kada sam na ulici ispred kontejnera za smeće, iza Skupštine u Kosovskoj ulici, ugledala mladu ženu romske nacionalnosti kako jednom rukom u naručju drži usnulu bebu, dok drugom pažljivo po njemu pretura. Pored njih je stajala i mala devojčica, lako obučena, ćerka verovatno, koja je drhtavim glasom pevušila neki folk refren. Osetila sam se jako loše gledajući usnulu bebu dok lebdi nad smrdljivom kantom i slušajući pesmu deteta koje cvokoće na hladnoći. Devojčica me je spazila kad sam prolazila pored njih, i ispružila ruku: "Daj neki dinar da jedem teta!" Nisam imala ni cvonjka u džepu, ali ni dan danas sebi ne mogu da oprostim što ih svo troje nisam pozvala kući i pružila im gostoprimstvo bar na jedan dan. Nisam sigurna da bi na to pristali, ali mogla sam bar pokušati.
Beograd je jedna od retkih prestonica u Evropi gde su vrlo vidljivi pojedinci, tandemi, pa čak i cele porodice, kako znalački, studiozno pretražuju ulične kontejnere i iz njih odnose najrazličitije stvari. Siromašnim grupama građana oni zamenjuju šoping centar, pijacu, supermarket; predstavljaju im nezaobilaznu stanicu, pa i glavni izvor snabdevanja. Na rizik od zaraze niko od "potrošača" se ne obazire, na smrad se čovek brzo navikne, a posle dobrih ulova brzo nestaju početnički stid i gađenje.
U Domu Omladine je u nedelju 16. oktobra, organizovano izvanredno poetsko veče Yugoslamia. U Srbiji nedovoljno zastupljen, slem je kao umetnička disciplina razvijen u Čikagu 80-ih (eng. Slam - zalupiti, tresnuti). Slemerski nastup objedinjuje elemente poetskog i pozorišnog performansa, u kom se autori direktno obraćaju publici govoreći stihove ekspresivno i dinamično uz gestikulaciju, šapat, pevanje ili urlanje, bez suvoparnog čitanja sa papira, sa dodatnim audio efektima i rekvizitima, ili bez njih. U dvosmernoj komunikaciji otvoreno iskazanih stavova i emocija pesnika, publici je dozvoljeno dobacivanje, aplaudiranje ili pak glasno negodovanje, nadovezano na stihove izvođača.
Yugoslamia je kao inicijalna manifestacija protekla u netakmičarskom duhu, u klupskoj atmosferi male sale DOB-a uz slobodan ulaz svih zainteresovanih. Ambijent bez stolica i sedenja pospešio je atmosferu i omogućio izvođačima da se predstave bez striktnih ograničenja, kao i publici da se saživi sa njihovim senzibilitetom i porukama. Uz izvrsne autore iz Hrvatske i Srbije, pozornicom je dominirala najavljena zvezda večeri - hedlajnerka Caroline Harvey iz SAD (Boston, Massachusetts).
Narod naše zemlje je osiromašen, iscrpljen i dezorijentisan, jednom rečju: sjeban, i kao takav, podložan opsenama, histeriji i manipulacijama. Izdriblani tenzijom pukog preživljavanja, pod naletom patriotskih senzacija, postajemo (auto)destruktivna, nasilnička nacija.
Živimo u iluziji da o nečemu odlučujemo, kljukamo se bensedinima i zalivamo alkoholom, dok povremeno dajemo sebi oduška na uličnim skupovima - mitinzima i šetnjama. Tada žučno protestvujemo protiv tlačiteljske politike autoritarnih državnih institucija, političkih lidera i njihovih piona, ali isto tako euforično proslavljamo praznike i pobede sportskih šampiona. S političkog vrha nas bombastično ubeđuju da smo na dobrom putu napretka u dostizanju svetih, humanih ciljeva, i da nam se smeši lepa budućnost naspram košmarne prošlosti (za koju su krivi svi prethodni izdajnici i nesposobnjakovići). Ciljevi od opšteg dobra, u interesu naroda, su uveliko izlizani i izrabljeni od strane dugogodišnje aktuelne jedneteiste plejade narodnih spasitelja. Njihove ePPPPPove (pamflete, prozivke i popevke o poštenju, poverenju, patriotizmu i progresu), niko više ne uzima ozbiljno.
Isprane su nam uši i mozak maestralnim privredno-političkim odlukama i merama, koje nas nadljudskim naporima i manevrima, mišjim koracima približavaju Evropi i svetu. No, ispostavlja se da modeli visokorazvijenih zemalja vidno pucaju po šavovima, mnoge su u dužničkom kolapsu i narod u njima grca, pa ne predstavljaju prototip savršenog uređenja i lagodnog života koji nam se servira. Kako onda osigurati bar neke fiksacije koje bi nas reanimirale: pristojan standard, ekonomsku i monetarnu stabilnost, slobodu (kretanja, govora i delanja), toleranciju, ličnu i kolektivnu odgovornost... a kako iskoreniti loše pojave kao što su diskriminacija, homofobija, fašizam, represija i nasilje?
U Noći muzeja 19. maja 2012. (subota), Etnografski muzej u Beogradu predstavlja izložbu "Pomeri se s mesta" autorke Olje Nikolić - Kie.
Izložba, performans, interakcija, "Pomeri se s mesta" koja će se, u okviru ove značajne kulturne manifestacije održati u Etnografskom muzeju u Beogradu, bavi se sujeverjem, odnosno praznoverjem i propituje načine na koji publika tretira provokacije i izazove sa kojima će biti suočena u okviru ovog događaja.
- Izvini što nemam ni banke, bankrotirala sam, - rekla sam joj skrušeno.
- Nema problema.
- Kako se zoveš?
- Lana.
- Koliko imaš godina?
- Osam.
- Je l' ideš u školu?
- Idem.
- Koji razred?
- Prvi.
Ako želite da vidite rezultate proteklih izbora u Srbiji, prisustvujete formiranju nove vlade i saznate kako su prošli glasači a kako politički kandidati, pogledajte ovaj video:
http://challenge.docnextnetwork.org/video?id=91737029
Molim sve prijatelje i poštovaoce kojima se video dopadne, da glasaju za njega ulogovani sa svojih facebook naloga i pomognu mi da osvojim nagradu. Kad vam se učita ovaj link, u gornjem desnom uglu kliknite na dugme: VOTE.
http://challenge.docnextnetwork.org/video?id=91737029
Organizator festivala, udruženje Poezin poziva autore: pesnike i pesnikinje, slemere i slemerke, performere i performerke, da se prijave za učešće i na taj način doprinesu borbi protiv društvenih nepravdi. Dobitnika nagrade odabira publika jačinom aplauza i stručna komisija bodovanjem.