U Noći muzeja 19. maja 2012. (subota), Etnografski muzej u Beogradu predstavlja izložbu "Pomeri se s mesta" autorke Olje Nikolić - Kie.
Izložba, performans, interakcija, "Pomeri se s mesta" koja će se, u okviru ove značajne kulturne manifestacije održati u Etnografskom muzeju u Beogradu, bavi se sujeverjem, odnosno praznoverjem i propituje načine na koji publika tretira provokacije i izazove sa kojima će biti suočena u okviru ovog događaja.
Ne mogu da se otrgnem utisku jednog prizora iz hladne zimske večeri kada sam na ulici ispred kontejnera za smeće, iza Skupštine u Kosovskoj ulici, ugledala mladu ženu romske nacionalnosti kako jednom rukom u naručju drži usnulu bebu, dok drugom pažljivo po njemu pretura. Pored njih je stajala i mala devojčica, lako obučena, ćerka verovatno, koja je drhtavim glasom pevušila neki folk refren. Osetila sam se jako loše gledajući usnulu bebu dok lebdi nad smrdljivom kantom i slušajući pesmu deteta koje cvokoće na hladnoći. Devojčica me je spazila kad sam prolazila pored njih, i ispružila ruku: "Daj neki dinar da jedem teta!" Nisam imala ni cvonjka u džepu, ali ni dan danas sebi ne mogu da oprostim što ih svo troje nisam pozvala kući i pružila im gostoprimstvo bar na jedan dan. Nisam sigurna da bi na to pristali, ali mogla sam bar pokušati.
Beograd je jedna od retkih prestonica u Evropi gde su vrlo vidljivi pojedinci, tandemi, pa čak i cele porodice, kako znalački, studiozno pretražuju ulične kontejnere i iz njih odnose najrazličitije stvari. Siromašnim grupama građana oni zamenjuju šoping centar, pijacu, supermarket; predstavljaju im nezaobilaznu stanicu, pa i glavni izvor snabdevanja. Na rizik od zaraze niko od "potrošača" se ne obazire, na smrad se čovek brzo navikne, a posle dobrih ulova brzo nestaju početnički stid i gađenje.
Na zagrebački kolodvor u 23,55
u poslednji čas stigla sam na vlak
i upala u prazan kupe
gde je bio mrak, gde je bio mrak...
Tražeći svetlo, začuh dubok glas:
"Lady, the light is overthere!"
Tad shvatih da nisam sama.
Bio je to muškarac crne boje kože
u crnoj maji i crnom džinsu, oh Bože!
"We don't need the light!" rekoh istog trena,
isključih svetlo i sedoh naspram njega.
Performans "P" Kampanja održava se u sklopu Live Art festivala LIMIT, u "Noći performansa" subota - 26.11.2011. od 22 h, u beogradskom Domu omladine.
U Domu Omladine je u nedelju 16. oktobra, organizovano izvanredno poetsko veče Yugoslamia. U Srbiji nedovoljno zastupljen, slem je kao umetnička disciplina razvijen u Čikagu 80-ih (eng. Slam - zalupiti, tresnuti). Slemerski nastup objedinjuje elemente poetskog i pozorišnog performansa, u kom se autori direktno obraćaju publici govoreći stihove ekspresivno i dinamično uz gestikulaciju, šapat, pevanje ili urlanje, bez suvoparnog čitanja sa papira, sa dodatnim audio efektima i rekvizitima, ili bez njih. U dvosmernoj komunikaciji otvoreno iskazanih stavova i emocija pesnika, publici je dozvoljeno dobacivanje, aplaudiranje ili pak glasno negodovanje, nadovezano na stihove izvođača.
Yugoslamia je kao inicijalna manifestacija protekla u netakmičarskom duhu, u klupskoj atmosferi male sale DOB-a uz slobodan ulaz svih zainteresovanih. Ambijent bez stolica i sedenja pospešio je atmosferu i omogućio izvođačima da se predstave bez striktnih ograničenja, kao i publici da se saživi sa njihovim senzibilitetom i porukama. Uz izvrsne autore iz Hrvatske i Srbije, pozornicom je dominirala najavljena zvezda večeri - hedlajnerka Caroline Harvey iz SAD (Boston, Massachusetts).
Narod naše zemlje je osiromašen, iscrpljen i dezorijentisan, jednom rečju: sjeban, i kao takav, podložan opsenama, histeriji i manipulacijama. Izdriblani tenzijom pukog preživljavanja, pod naletom patriotskih senzacija, postajemo (auto)destruktivna, nasilnička nacija.
Živimo u iluziji da o nečemu odlučujemo, kljukamo se bensedinima i zalivamo alkoholom, dok povremeno dajemo sebi oduška na uličnim skupovima - mitinzima i šetnjama. Tada žučno protestvujemo protiv tlačiteljske politike autoritarnih državnih institucija, političkih lidera i njihovih piona, ali isto tako euforično proslavljamo praznike i pobede sportskih šampiona. S političkog vrha nas bombastično ubeđuju da smo na dobrom putu napretka u dostizanju svetih, humanih ciljeva, i da nam se smeši lepa budućnost naspram košmarne prošlosti (za koju su krivi svi prethodni izdajnici i nesposobnjakovići). Ciljevi od opšteg dobra, u interesu naroda, su uveliko izlizani i izrabljeni od strane dugogodišnje aktuelne jedneteiste plejade narodnih spasitelja. Njihove ePPPPPove (pamflete, prozivke i popevke o poštenju, poverenju, patriotizmu i progresu), niko više ne uzima ozbiljno.
Isprane su nam uši i mozak maestralnim privredno-političkim odlukama i merama, koje nas nadljudskim naporima i manevrima, mišjim koracima približavaju Evropi i svetu. No, ispostavlja se da modeli visokorazvijenih zemalja vidno pucaju po šavovima, mnoge su u dužničkom kolapsu i narod u njima grca, pa ne predstavljaju prototip savršenog uređenja i lagodnog života koji nam se servira. Kako onda osigurati bar neke fiksacije koje bi nas reanimirale: pristojan standard, ekonomsku i monetarnu stabilnost, slobodu (kretanja, govora i delanja), toleranciju, ličnu i kolektivnu odgovornost... a kako iskoreniti loše pojave kao što su diskriminacija, homofobija, fašizam, represija i nasilje?
Ljudi poseduju razne neobične sklonosti i strasti koje se mnogima čine devijantnim ili bliskim perverziji. Šta su uopšte devijacije, ko ih i kako determiniše, i da li ih sami konstruišemo zatrovani predrasudama, rigidnim ubeđenjima i večitom potrebom za osudama? Fetišizam je pojava koja se većinski jednostrano smatra devijacijom i o tome se retko piše afirmativno. Ne tretira se kao uobičajena, stečena ili urođena sklonost, već i dalje predstavlja tabu. Tabui egzistiraju u tabuiziranom društvu, a tabuizirano društvo je nazadno, pa samim tim i opasno. Ono vidi devijaciju i nastranost čak i tamo gde ih nema. Dokle god ne prelazi u nekontrolisanu opsesiju i ne utiče štetno ili razarajuće na nečiji psihološki status i kvalitet života, svaki fetiš je normalna pojava.
Fetišizam (Fetishism) je otvoreno ili pritajeno obožavanje predmeta ili delova tela, odnosno praksi koje nas "pale" - uzbuđuju, čine srećnim i ispunjenim, što često i pored omasovljene zablude nije vezano za koitalni seks, genitalije i seksualni vrhunac, tj. orgazam. U raznovrsnoj paleti ženskih i muških fetiša, najupečatljiviji i najzastupljeniji su muški fetiši, pa stoga ovaj tekst posvećujem njima.
Najčešći fetiši su vezani za odevne predmete koje muškarci uglavnom ne koriste na sebi, ali ih zato vole videti na svojoj partnerki. Prednost se daje uniformi, odnosno kostimu (medicinske sestre, sobarice, policajke, učiteljice, monahinje, prostitutke...), a u vrhu liste su i kožna odeća, aksesoar (kape, šeširi, lisice, perike), najlon čarape, halteri, donji veš (gaćice i brushalteri od mreže i čipke), lateks, plastika, maske na licu, ili obuća sa visokom štiklom (čizme, cipele, sandale, papuče). Što se tiče delova tela, dobro su poznati fetiš ženskih grudi, zadnjice, duge kose, ušiju i ruku, s tim što je sveprisutni fetiš ženskih stopala (Foot Fetishism), jedan od najinteresantnijih.
Volim pse i verujem u izreku da je (pored knjige) pas čovekov najbolji prijatelj. Ali šta uraditi sa večitim, po svemu sudeći nerešivim problemom ničijih pasa u Beogradu?
Psi lutalice se uglavnom kreću u čoporima. Svaki čopor ima svoju teritoriju, alfa mužijak je predvodnik a svi drugi članovi mu se pokoravaju. Slično ljudima. Međutim psi, za razliku od ljudi, tumaraju nesmetano prestonicom rukovođeni životinjskim instiktima i mogu se videti u svim krajevima grada, od suvog centra do zabačenih predragađa. Ko se sa njima nikad nije suočio, taj nikada nije ni dolazio u Srbiju. Koga čopor pasa lutalica nije bar jednom napao, taj ili ne živi ovde ili ne izlazi iz svog automobila. A ako nekom srećom niste doživeli napad, onda ste se sigurno više puta ježili slušajući horror priče iz prve ruke o izujedanim ili "samo" prestravljenim građanima u Beogradu, svih uzrasta.