Došlo je ono vreme kada te je sramota što druge nije sramota. Da drugi ne bi videli da se stidiš, možda baš zbog njih, stidiš se nekako sam sa sobom, u samoći. Da niko ne vidi i ne sazna.
Ovom članku iz Blica nemam šta da dodam niti oduzmem i zato ga postavljam na Blog u celosti.
Portret Radeta Bulatovića: Službenik
Najveći deo onog što se priča o Radetu Bulatoviću, nekadašnjem savetniku Vojislava Koštunice i nekadašnjem šefu BIA, teško je nekoliko godina robije - njegove ako je tačno ili onih koji to iznose - ako nije.
Gledam kroz prozor, u trešnju, pokrivenu snegom. Nije baš pristojno što u ovakvoj idili pijem vino, ali, došlo mi. Nekako mi taj buke „Strasti“ sa izuzetnom završnicom, dugom i postojanom prija. U toj samoći, krajnjeg stadijuma alkoholizma, kad piješ sam, postavljaju se pitanja kojima su odgovori potrebni, taman toliko, koliko i aroma crvenog bobičastog voća sa blagim tonom hrastovine u pozadini ovog vina.
Incident ili pokušaj atetnata?
Bezbednosna sapunica se nastavlja. Sada više nemam nameru da sa osmehom na licu pišem blog već vrlo ozbiljno se trebamo zapitati svi šta se zapravo dešava.
Ono što je dostupno u medijima ukazuje na dva moguća scenarija.
Jedan je da se “spinuje” navodna ugroženost najviših državnih funkcionera.
Drugi je da se opet ponavlja
Na današnji dan, pre tačno 150 godina, odigrao se čuveni sukob kod Čukur česme u Beogradu, kada je 15. juna 1862. godine - po starom kalendaru 3. juna - ubijen srpski mališan Sava Petković, posle čega je ubrzana borba za konačno oslobođenje Srbije od Turske.
Srpska žandarmerija odigrala je ključnu ulogu i u sukobima kod Čukur česme - današnja Dobračina ulica na beogradskom Doćolu - ali i tokom narednih dana kada su Turci sa tvrđave bombardovali Beograd.
Na srećan način završena „okupacija“ PS Čukarica PU Beograd mora biti opomena za sve službe bezbednosti u narednom periodu. Velika društvena kriza, stvara ogroman broj nevidljivih izvršioca krivičnih dela protiv života i tela. Psihološki ruinirane ličnosti, umorne od tranzicije, siromaštva, verbalnog i fizičkog nasilja koje veličaju mediji željni čitanosti ili gledanosti, potencijalne su ubice i izvršioci najsvirepijih krivičnih dela.
Prisluškuju nam Predsednika države!
Prisluškuju nam Ministra vojnog!
Sedam zlatnih pitanja kriminalstike glasi:
Davne 1996. godine, pred izbore, glavni trač po gradu Nišu bio je o knjizi koju je izdao, u to vreme. Mr. Mile Ilić. Knjiga se zvala „Oči istine“. Ta knjiga je oličavala autokratski pristup političkom životu u Srbiji, posebno u Nišu. Pisali su se hvalospevi, veličala intelektualna snaga mr. Mileta Ilića. Samo mali broj pravih intelektualnih gromada mog grada imalo je snage da ukaže na pogubno dejstvo takvog narcisoidnog pristupa političkom životu, koji određuje sudbinu svih nas. Većina kvazi intelektualaca je aplaudirala i pomno čekala da skupi koju bačenu kosku neprikosnovenog vladara grada Niša. I onda se desilo da loše procene budu kažnjene katastrofalnim rezultatima SPS-a. Personifikacija svih promašaja bio je Mile Ilić.
Ljubi vas čika EX u pametne glavice. Živeli braćo cigani i sestre ciganke.