Када је још једна у низу водитељки забавних ТВ емисија најавила да завршава писање књиге, популарна Фејсбук коментаторка Покојна Милева је на свом профилу написала како долази време када је књигу лакше написати

 

Za izreku Samo da komšiji crkne krava sigurno ste čuli, jer postoji, valjda, otkako je i nas. Ukorenila se toliko duboko i razgranala tako široko da se prema njoj sve manje odnosimo kao prema pošalici na svoj ili tuđ račun, a sve više kao prema nacionalnom obeležju i elementu kulture življenja.
Decenijama koje su iza nas, znak da je komšijinoj kravi koja nam toliko bode oči bačena rukavica u lice, bila je pretnja njenom vlasniku, rečima: „Ja ću tebe da prijavim!”. Današnjoj „deci demokratije” značenje ovih reči je, verovatno, poptpuno strano.

 

Pre nego što sam počeo ovo da vam pišem, pomislio sam kako je možda previše baviti se fenomenom zvanim garda u roku od samo nekoliko dana. Ali kada sam pažljivije osmotrio sled događaja, ispostavilo se da za tako nešto ima razloga, i to ne malih. Oblak medijske prašine koji se ovih dana u Mađarskoj podigao ne oko jedne, nego više gardi, zahteva da osvrt od pre nekoliko

 
Politika je najveća k...a, reče neko ko zbog tih reči nije ušao u istoriju, ali one jesu. Karakterne osobine prosečne prodavačice ljubavi bile su i ostale utkane i u moralni lik prosečnog političara. Kao što samo spominjanje dama sumnjivog morala, prema shvatanju većine, isključuje moralnu čistotu, ništa manje uputno nije govoriti ni o poštenim političarima.
 

Ništa me, poslednjih dana, nije toliko obradovalo, kao informacija koja je stigla iz mađarske vazduhoplovne kompanije Wizz Air. To je ona firma koja se silno radovala kada je mađarski Malev otplovio u večna lovišta sa kartom u jednom pravcu i koju takođe zovu mađarskom. Koliko je zaista domaća, nije moje da procenjujem. A nije ni važno. Najvažnije je da ćete avionsku kartu za neke evropske prestonice kod njih platiti jeftinije nego kada putujete autobusom od prve veće krivine.

 

Neki moji sugrađani u Mađarskoj su u subotu ponovo marširali, mitingovali i vikali. Toliko žestoko da mi se u jednom trenutku učinilo da iz njihovih usta sevaju varnice, koje su se na plus četrdeset stepeni lako mogle pretvoriti u buktinju.

Vika se, malo pomalo, pretvorila u pretnje. Naizgled iz čista mira, ničim izazvani, poručivali su onim sugrađanima koji po boji kože i etničkim osobenostima nisu kao oni, da ne žele da žive ni sa njima, niti pored njih.

 

Za razliku od pravih Evropljana, vlasnici srpskih pasoša pred svaki prelazak granice još uvek panično prevrću po svojim tašnama, proveravajući da slučajno nisu zaboravili pasoš. Ukoliko je putna isprava tu, verovatnoća da će njen vlasnik preći granicu se uvećava, ali još nije stopostotna.


Ako policajca na kontrolnom punktu pogledaš malčice popreko ili, ako mu se baš tako hoće, on može očas posla da ustanovi kako ne možeš nikud, jer na fotografiji ne ličiš na sebe.

 

Aleksa Jankovic
Aleksa Jankovic
Ne ulazeći u rasprave o (bes)korisnosti Fejsbuka, o njegovim upotrebama i zloupotrebama, ova tehnološka novotarija je pokazala da je u stanju da u mnogome utiče na menjanje društvene svesti u pravcu ispravljanja, ili barem ukazivanja na neke devijantne pojave u našem okruženju.
Da nije bilo Fejsbuka, možda bi i samoubistvo dečaka Alekse

 

Da nije reč o bivšem ministru i današnjem profesoru Fakulteta političkih nauka, izjave Dragana Veselinova bile bi obična lakrdija. Ovako, reč je o pozivima na rasparčavanje zemlje, koje država ne samo da ne sankcioniše, nego i obilato plaća!

Nekadašnji ministar u vladi Zorana Đinđića i čovek koji obrazuje buduće politikologe na beogradskom Univerzitetu, pozvao je ovih dana, kao što znate, na dalje rasparčavanje Srbije, davanjem Vojvodini statusa republike - što će reći države (s pravom na otcepljenje). Prema njegovim rečima, Vojvodina i Srbija su dve zemlje. „Svaka zemlja treba da ima svoj naziv, a zajednički naziv za obe neka se izmisli.

 
2011-10-28 21:52:34
Kultura| Literatura| Ljubav| Umetnost| Život

TRAG

Dragan Jakovljević. RSS / 28.10.2011. u 22:52

I sada pokatkad, jedan davnašnji san kao tamna kiša siđe na polja senki.

Slušam taj romor, zev prošlosti na rubu dugih noći. Pomera vazduh koji se ruši i pretvara u svetlucave čestice, suve od lišća topole i plamena voštanice.

Daleke obale bivaju još dalje, ali vidljivije. One bliske – poslednja čistilišta pred svanuće.

Svet ovaj uzmi

 

Dragan Jakovljević.

Dragan Jakovljević.
Datum rоđenja:  - Pol:  Muški Član od:  25.04.2008 VIP izbora:  37 RSS RSS Feed Saznajte više o autoru

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana