Slučajno odgledani tv prilog na lokalnom CNBC-u u okviru prepodnevnog biznis programa me je podsetio na davno obećanje Jelici Greganovič da ću jednom napisati blog o baklavama. Naime, gost u studiju je bio turski (i šire) kralj baklava, gospodin Nežat Gulu [Nejat Güllü].
Čovek nije niotkuda dok mu neko mrtav ne počiva pod zemljom.
(Hose Arkadio Buendija u Sto Godina Samoće, G.G. Markes)
Kao što često kažem ono što nazivamo ličnom pričom mnogo lakše dopire do naše ljudskosti. Prosto je jezivo koliko je mali taj broj ličnih priča iz rata koji do nas dopire mahom u obliku izveštaja o broju mrtvih (o "klasifikaciji" tih žrtava da ne govorim). Novinar, autor knjiga i dokumentarista Norman Solomon se ove nedelje vratio iz Avganistana. Uz njegovu dozvolu objavljujem prevod jedne lične priče.
Pitanje ne treba shvatiti olako! U ekstremnim situacijama, od toga možda može zavisiti i da li ćete prirodne potrebe obavljati u zatvoru ili toplini svoga doma. Da li ste reakcionarni ili moderni? - u stvari je pitanje koje bi moglo da bude izbor, a kako stvari ovde stoje, može biti izvor velikih nevolja.
Jedna vrsta priče je kada su se tvrdnje iz članka Bila Kviglija, koji uz njegovu dozvolu prevodim, pojavljivale u štajaznam tekstovima i izjavama Klajva Staforda Smita, poznatog međunarodnog advokata koji je zastupao interese nekoliko zatvorenika u konclogoru Gvananamo ili pak Endija Vortingtona, britanskog novinara, autora i blogera, kome je taj konclogor specijalnost, a sasvim je druga priča iliti new ball game kada te [iste] tvrdnje, u izjavi pod zakletvom [pdf fajl] za američki federalni sud, iznese pukovnik u penziji, koji je od 2002. do 2005. godine bio šef kancelarije [Chief of Staff] Državnog sekretara SAD, Kolina Pauela. Dakle, now it's official!
Pre neki dan (tačnije, u sredu uveče) Fu je surfovala TV kanalima. Krajičkom oka ugledao sam na jednom (TRT-u -- državnom kanalu) Aru Gulera i rekoh joj da ostane na njemu.
Ko je uspeo da prođe (samo)torturu čitanja zločina protiv prevodilačke delatnosti Istanbul uspomene i grad, Orhana Pamuka, u izdanju Geopoetike, zločinac/prevodilac Mirjana Marinković, taj je upoznat sa imenom Ara Guler (Ara Güler). Za one koji nisu, dovoljno je da upotrebim najraubovanije klišee koji idu uz čikino ime -- fotograf Istanbula, "oko Istanbula", najpoznatiji turski fotograf.
No, vraćam se dokumentarcu koji smo gledali. Po svemu sudeći propustili smo samo najavnu špicu i prva dva-tri minuta, jer smo bez problema uhvatili nit priče, a ona ide otprilike ovako:
Sinan Četin, vrlo poznati turski reditelj, će se najverovatnije naći na optuženičkoj klupi zbog svog kratkog (5 min) filma Mutlu Ol! (Budi srećan!). Zahvaljujući ovde zabranjenom YouTube-u mogu sa vama podeliti ovaj dragulj, koji je učinio da se smejem i plačem u isto vreme.
Danas je osvanuo drugi sunčani dan posle nekoliko dana slinavih kiša (ne onih lepih i uzbudljivih nego dosadnih sipkanja), pa sam umesto uobičajene rutine – priključenja na sokoćelo – odlučio da nastavim košenje trave započeto pre nedelju dana. Zahvaljujući obilnim kišama ove godine trava je mestimično dostigla visinu do struka i polako počela da preti da će nas progutati.
Iliti praznik žrtvovanja ove godine pada na ponedeljak 8. decembra, zapravo preciznije praznik počinje prethodnog dana po zalasku sunca, dakle sedmog decembra (znači počeo je). Kako je ove godine zgodno pao na ponedeljak doći će mnogima kao omanji godišnji odmor, pošto se praznuje četiri dana ne verujem da će iko živi raditi u petak i eto slobodne nedelje.
Imao sam nameru da moje odsustvanje sa bloga okončam tekstom o referendumu glede ustavnih promena u Turskoj, no ono što me je držalo podalje od online života me ni tada (12. septembra), ni sada, nije još pustilo. Koga zanima taj referendum može da pročita moj tekst u novosadskom Dnevniku za koji sam ga porodio u velikom cajtnotu.
Šta me to drži već tri i kusur meseca offline? Prozaika - dovršavanje vrlo nedovršene kuće u kojoj smo evo skrpili već četiri godine.
Šta jedna budala napravi sto pametnih ne mogu da isprave i otud su se radovi na tom "dovršavanju" pretvorili u radove koji po obimu i potrošenim nervima dostižu gradnju nove kuće. No, ne bih da zamaram time. Iskustvo druženja sa "planinskim Turcima", kako turski (ultra)nacionalisti nazivaju Kurde, koji su dominantna radna snaga u građevinskoj industriji, u velikoj meri potire žal za potrošenim nervima. Neke vinjetice tog iskustva ću probati da podelim.