Kada sam se spustio u podrum Jazbine, znao sam da ću tamo naći Jaćimovića jer sam ga čuo kako razduvava svoj instrument još na ulazu u ulicu. Probio sam se kroz zavesu od dima, pronašao prazan sto, skinuo crni kaput i crnu vunenu kapu i zapalio jednu kvalitetnu. Na paklo Marlbora i sto-gramsku tobleronu sam upravo potrošio mesečnu platu. Bio je novembar 1993.
Kad god me neko pita da mu pričam o devedesetim, osetim se kao android iz Blade Runner-a koga propituje islednik na početku
Pre desetak dana je kod nas promovisana knjiga "Povijest gej i lezbijskog života i kulture". Nisam imao prilike da je prelistam, te tako ne znam ima li u njoj reči o džezu. Neko će se upitati čemu naglašavati kao podskup jednu umetnikovu životnu okolnost više negu drugu, naprimer da je siroče ili da ima ortopedskih problema. Tema je validna iz prostog razloga što postoji nešto što se naziva kulturom homoseksualnog „pokreta", a ne postoji ništa slično što bi se dalo povezati sa ljudima sa ravnim tabanima. Koliko je kultura seksualnih manjina dala jednom manjinskom muzičkom pokretu? Koliko sam imao prilike da istražim, homoseksualizam i džez su se malo susretali. Ipak, ne i nikako.
Sve je počelo dobro po tu vezu. Opskurni kreolski kvartovi Njuorleansa ni danas nisu lišeni gej/lezbo/travestit arome.
Neka se niko ne usudi da kaže da sam oklevetao prošlost. Ja sam prošlost.
odlomak iz knjige koju sam nedavno pročitao
Pisati o osamdesetim je bilo lako. Prema osamdesetim se ljudi odnose sa nekom vrstom dobroćudne ravnodušnosti. Najzad, ko se još seća Tode Kurtovića ili mini vala? Pisati o devedesetim je druga stvar. Svi su još tu, zainteresovani. Uključujući i one koji su u međuvremenu umrli ili izginuli. Složiću se ako mi kažete da su devedesete odsvirale svoje. Ali melodija još lebdi u vazduhu.
Ispiranje mozga zapravo nije adekvatan pojam. Kad se mozak ispira, on se ne prazni, već puni. Idealno je da se napuni tako da za drugo nema mesta. U slučaju muzike, stvari nisu toliko crne kao kad je u pitanju - šta sve ne - no, jasno je da na to koja će vam muzika biti draga utiče ono što ste, često hteli-ne hteli, slušali tokom takozvanih formativnih godina. Nadogradnja je moguća, ali kao i svaka budževina, poput Windows-a ME, sklona je padu.
Doktore, kako je to biti majka?
Bane Vukašinović
Ne možete da znate dok ne probate – tako je i sa članstvom u stranci. Iznenada sam za vreme svog boravka u Beogradu došao do podatka da vlasnica lokalnog butika trikotaže ima verenika u užem rukovodstvu stranke koja samo što se nije osnovala. Pošto sam u ovo upućen direktno od same buduće supruge stranačkog rukovodioca, birajući gaće, učinilo mi se zgodnim da iskoristim nadahnuće i oprezno upitam oko prijema u članstvo.
U vreme kad muzika ne dolazi sa prozora i krova već iz pakle šibica, to je verovatno bio poslednji tranzistor koga sam video u životu. Sa njega je dopirala zimzelena muzika. Zimzelen je bio i vlasnik tranzistora, kose crne kao gavran, koji je sedeo prekoputa na ivici kreveta i kako se činilo, prdnuo pokušavajući da se pribere dovoljno da bi ustao. Muzika je bila zimzelena jer sam se nalazio u Sloveniji, gde tako zovu evergrin, a čovek je bio zimzelen jer je oboleo od ciroze jetre. Ta bolest
Pre tačno 50 godina, 2. marta 1959, Miles Davis je sa još petoricom muzičara ušao u studio Columbia Recordsa na 30oj ulici u Njujorku i u dva dana snimio Kind of Blue. Ništa više neće biti isto, ni za džez ni za Majlsa.
Čitava priča je počela pet godina ranije. Konačno se „otresavši navike" vezane za heroin, Majls Dejvis je okupio svoj prvi znameniti kvintet. U to vreme je Majlsovo ime već bilo ubeleženo u istoriju džeza albumom Birth of the Cool, ali ne manje
Evo šta se danas desilo mojoj majci u gsp-u na liniji br. 31. Moja majka je starija žena, ne na način neke starice iz Harmsovih priča, to ne, no, ukratko sedamdeset devet godina. Naravno uvek sedi, ljudi joj ustaju, mada za svaki slučaj ulazi na početnoj stanici. Danas je krenula da se kod Pozorišta nađe sa mojim drugarom Banetom i njegovom jedanaestogodišnjom ćerkom Ljubicom koja već tri godine uči violinu, da bi prisustvovala njenom koncertu. Negde oko Dušanovca
Narod koji ima ovakvu omladinu ne treba da brine za svoju budućnost, stara norveška poslovica.
I onda me je ta, kako će se kasnije ispostaviti srednjoškolka, ponudila bombonom. Kao i svako ko je uživao u srećnom detinjstvu, volim bombone. No ako uzmem jednu, na tanjiriću će ostati samo još dve. U suštini me baš briga, ko pre bomboni, njegova bombona, ali ceremonija prilikom ovakvih slučajeva zahteva snebivljivost. Kažem: 'ajde, možda nađem neko dete usput. Imam
Na današnji bi dan (mislim na 4 avgust) Luj Armstrong napunio 108 godina da je poživeo. Nađe se još po koji njegov vršnjak živ po svetu. Sam Armstrong bi se verovatno usprotivio proslavi, i održao je mesec dana ranije, jer je tvrdio da je rođen 4 jula 1901. No činjenice su dokazane.
O njegovom životu i karijeri se sve zna, i lako je dostupno. Izdvojiću najznačajnije momente. Najpre je potrebno naglasiti da je Luj Armstrong ne samo ozbiljan džez muzičar, nego i inovator koji je presudno uticao na razvoj džez muzike tokom 20tih i 30tih. Period po kojem je mnogo bolje