Ovo je moj ubedljivo najdosadniji naslov do sada. Ipak, tematika nije sasvim nevažna. Juče je na Sajmu knjiga bilo reči o sufinansiranju izdavaštva. Napisaću reč-dve vezane za problem koji imaju autori dela koja zbog svoje prirode moraju da budu ilustrovana. Naime, izdavanje ovakvih knjiga se izdavačima ne može isplatiti bez obzira na kvalitet dela, stoga izdvajam ovaj segment književnosti kao u tom pogledu izuzetan.
Stvar je jednostavna: licenca za izdavanje prosečne strane slikovnice je znatno jeftinija od troškova honorara koje je potrebno platiti ilustratoru i autoru domaće priče.
Onoliko koliko sredovečan muškarac može da zna kako je biti porodilja, toliko i svako ko nije sredovečan muškarac može da zna o tome kako je biti sredovečan muškarac. Takvi će sa posebnom nelagodom pogledati film Husbands (Muževi), ostvarenje iz haotičnih sedamdesetih, kada su se još snimali filmovi koji su zaista i govorili o nečemu. Film je zapravo teško preporučiti bilo kojoj ciljnoj grupi: sredovečni muškarci će se naći pred uvidom u bez imalo sentimentalnosti
(1)
Na ratnoj boci votke koju je proizvodio Rubin početkom devedesetih je pisalo doslovce: blagotvorno deluje na čula potrošača. Muzika takođe može da blagotvorno deluje na čula potrošača. Iako se fraza opila me muzika često čuje, Hendl nije votka Rubinuška, da te tresne čim gucneš. Nije ni Majls. Pesma ako ne legne u pravo vreme, kao da je nije ni bilo. Najvažnije je imati dar za zaustavljanje. Čitate novine, pa uhvatite sebe kako ste se zamislili nad
Kada ste u prirodi, šta radite? Uživate na suncu; branite se od komaraca; prija vam miris borove šume; boje. Nejasno se svesni opšteg utiska, tu i tamo vam pažnju privuče nešto posebno. Ne tražite mahovinu na kori drveta kako bi saznali gde je sever, osim ako se niste izgubili. Ne premeravate cvetnu livadu, osim ako niste geometar. Našavši se u lepoj zgradi ne razmišljate o nosivosti lifta u njoj.
Tako je i kad se nastanite u nekom muzičkom komadu. Ne udubljujte se previše.
Doktore, kako je to biti majka?
Bane Vukašinović
Ne možete da znate dok ne probate – tako je i sa članstvom u stranci. Iznenada sam za vreme svog boravka u Beogradu došao do podatka da vlasnica lokalnog butika trikotaže ima verenika u užem rukovodstvu stranke koja samo što se nije osnovala. Pošto sam u ovo upućen direktno od same buduće supruge stranačkog rukovodioca, birajući gaće, učinilo mi se zgodnim da iskoristim nadahnuće i oprezno upitam oko prijema u članstvo.
Da vam ispričam vic. Seli tako na klupu: jedan Srbin, jedan Crnogorac, i jedan Slovenac. I sad ja ne znam kako je to baš sve bilo, ali uglavnom ovaj naš je ispao najpametniji (svi usmeh). Mislim da sam ga već pričao. No vic je to nad kojim već vidim oblake nadvijene u vidu mnogobrojnih pitanja i konstatacija.
To su ti druže sve Srbi na slici.
Još je Njegoš…
Njegov otac je išao dva puta na Hilandar...(false news ali odlično
Izveštaj iz Slovenije bi u najkraćem glasio: umro je Ante Marković. Ne smem da kažem „najzad" niti smem da kažem „konačno" jer bi to zvučalo kao da se tome radujem (upravo je suprotno), ali da je i ovoliko koliko je poživeo pravo čudo, jeste. Zapravo, istina je suptilnija: za njegovu smrt se ovde saznavalo malo-pomalo u prethodnih 6-7 godina, tokom većeg dela kojih je sam Ante Marković zaista i bio živ, što je možda dodatno otežavalo randevu slovenaca i stvarnosti, da bi ovih dana vest o njegovoj smrti procurela i do onih koji su najupornije držali glavu u pesku, pa tako i do mene. Ne mogu da kažem da sam znao šta radim kada sam se pre nekoliko godina, taman pred Krizu preselio u Sloveniju.
“I encounter millions of bodies in my life; of these millions, I may desire some hundreds; but of these hundreds, I love only one.” ― Roland Barthes, A lover's discourse
Onaj trenutak kada uhvatite sebe da zurite u svoj odraz u ogledalu, možete li se prisetiti o čemu ste zapravo razmišljali? Ja sam se prisetio. Na slovenačkom se se prolaznost kaže minljivost. Mimo, imamo i mi tu reč. Uminuli, najčešće za bolove. Preminuli, najčešće za ljude.