1. jun
Gost autor: Uninamama
U skupštinsku proceduru (znači, prošli su i "javnu raspravu" i Vladu) ovih dana ulazi nekoliko zakona o obrazovanju, a meni je najinteresantniji (ili da kažem najšokantniji) Zakon o srednjoj školi.
Sa „Paklenom pomorandžom” upoznao me je Zoran Živković. Naravno, posredstvom svog „Zvezdanog ekrana”. Upijao sam svaki kadar te emisije, svaku Živkovićevu reč. Znam da je isto činilo i nekoliko mojih prijatelja.
Od „Zvezdanog ekrana” do gledanja celog filma proteklo je nekoliko godina. Prvi put sam ga pogledao kao srednjoškolac, sa neke očajne VHS kasete.
Gost autor: Amotherofthree
Šta se to desilo pa da danas deca koja žive u Srbiji, u Subotici konkretno, gde su službeni jezici srpski, mađarski i hrvatski, međusobno komuniciraju na engleskom?!
Da sve bude još interesantnije gradske vlasti rešenje vide u vraćanju mađarskog jezika u srpska odeljenja kao obaveznog izbornog predmeta koji će ulaziti u prosek.
Gost autor: Stjepan Mimica
Ne znam, vrlo sam nesiguran, teško da ću umeti…
Mada, naravno, kad bismo iščačkali neko zajedničko iskustvo…, ništa specijalno, eto, neko koračanje…, najbolje Hilandarskom ulicom, najbolje u rano jutro, u praskozorje, ali ne u bilo kakvo, već u zimsko, bljuzgovito, da te Bog sačuva praskozorje… Pa još kad bismo (jer ima li ičeg prirodnijeg?) tom eventualnom koračanju dodali jedno baš onako…, baš očajno upinjanje da sopstvenu čeonu kost osetite iznutra…, e, onda bi moja neveština tu bila nebitna, onda biste odmah znali o čemu pričam.
Jer, dok je, prepostavimo, samo pretpostavimo, ta vaša čeona kost, održavajući kako-tako i pravac i visinu, u laganim trzajima micala nad pločnikom, dok je bezmalo pravolinijski brodila kroz gnjecavi beogradski tvajlajt, morali ste, u zamućenom obodu vidnog polja, uočiti četvorokatnicu potresne ružnoće.
Ogden Neš
ČUDAN SLUČAJ RAZOČARANJA G. FORTEGJUA
Bio jednom jedan čovek po imenu g. Lajonel Fortegju.
— — —
Nije baš imao o mnogo čemu da priča.
Tekst koji sledi objavljen je u četvrtak 29. aprila 2010. godine na blogu Abraxas 365 dokumentarci. Prvobitna namera mi je bila da njime završim svoj prethodni – „Skulptori”, ali sam se predomislio jer mi se čini da bi tako sve postalo preopširno, rasplinuto… Pošto se radi o zanimljivoj i vrlo indikativnoj priči (naročito kada se uzme u obzir i činjenica da su svi tekstovi deteta na ovom blogu obrisani), nisam želeo da propustim priliku da se ona ipak nađe ovde. Uz odobrenje autora, naravno.
Gost autor: Son of Man
Rastko Pocesta i ja…
U julu prošle godine na jednom muzičkom forumu na prajvat me kontakirala osoba sa nikom Rastko Pocesta, kaže pratio je moj blog, a posebno su mu se svideli moji tekstovi o serijskim ubicama.
Bila je 1989. Maglovito se sećam snimaka ljudi kako prelaze zid. Sećam se njihove radosti. Bio sam srednjoškolac, tek krenuo u drugu godinu. Nekoliko meseci ranije vratio sam se sa prvog velikog putovanja na koje sam išao sâm. Bio sam u Moskvi, Lenjingradu i Kijevu. Bio sam u Ermitažu. Te zime počela je revolucija u Rumuniji. Iz moje varoši slata je pomoć borcima protiv Čaušeskuovog režima.
U Kragujevcu, u Šumaricama, 20. i 21. oktobra 1941. godine streljano je blizu 2400 ljudi. Na Fejsbuku postoji profil „Шумарице Крагујевац”, i – Today is his birthday. I – stižu čestitke.
Pre nekoliko dana video sam na satu B92 vest o borbi dečaka u kavezu koja je šokirala javnost, i snimak koji je tu vest propratio:
Komentari na vest bili su u rasponu od „Nisam odgledao ni pola a stajala mi je knedla u grlu, krenula mi je suza i prekinuo sam ovaj užas. Koliko moraju da budu izopačeni ti likovi koji ovo organizuju da im ovo padne na pamet?! […]” do „[…] U pitanju je neinformisanost novinara. Niko nije lud da stavi decu u kavez da bi se oni mlatili. Lepo se kaze da udarci nisu dozvoljeni, u pitanju je cist grepling ili za neupucene nesto slicno olimpijskom rvanju samo sa zavrsnicama. […] Verujem da vas je preplasio kavez. […]”.