Iz raznih razloga, mesecima nisam postavila nijedan blog, ali nameravam da to nadoknadim, pošto se u međuvremenu sabralo mnogo novih utisaka i događaja. Planiram da napišem nekoliko tekstova u kojima ću stići do sadašnjeg trenutka, a onda nadalje opet sinhronizovano putovati i pisati o tome :)
Prvi blog govori o tome kako sam došla baš u Hanoj i kod koga sam se tu smestila, kao i o mojim početnim utiscima o Hanojcima/Vijetnamcima i upoznavanju stvarnog života u već osamdeset godina dugom komunističkom režimu...
21. septembar
Iskrcala sam se u mokro jutro bez neba, koje je sasvim prekrilo teško sivilo. Prethodnog dana, tajfun je pogodio jug pacifičke strane Japana. I kao što sam se već u dva-tri navrata osvedočila, to se na ceo arhipelag odrazi u vidu obilnih kiša i naglog zahlađenja.
A ja sam stigla bolesna. Poslednjih dana na Hokaidu uhvatila me je jaka prehlada, pa sam se gušila od kašlja i kijala sam kao da sam alergična na sam vazduh. Na feriju sam dobila i temperaturu, valjda od onsena u koji sam otišla ne bih li tu prehladu što pre izbacila iz sebe.
Dok budem mirovala, povemeno ću ustupati mesto drugarima cikloputnicima koji nemaju autorsku opciju na ovom blogu. Uslov je da tekstovi budu zanimljvi i elementarno pismeni, te da mi se dopada i napisano a i autorova ličnost :-)
Moj prvi gost autor je: Zastupnik
Po rekama i banjama naše zemlje ponosne, 1. deo
Posle prvih desetak dvadesetak pređenih kilometara, kad se savlada početni umor, svakog biciklistu uhvati osećaj ushićenosti jer noge same okreću pedale, a pred očima
*
Dok se opraštam od svojih domaćina Beti i Ričarda, sustigne me prepoznatljiva tuga zbog još jednog odlaska od onih sa kojima sam se zbližila. Od početka mog putovanja, to se stalno ponavlja: upoznam neke dobre, plemenite ljude, provedem sa njima dan, dva ili pet, a onda moramo da se pozdravimo, verovatno zauvek. To odlaženje, neprekidno kretanje, lutanje i tumaranje po planeti koja je jedina dovoljno prostrana za moje snove i želje – to je imperativ mog Puta. Pokoravam mu se kao što se čovek pokorava pratećim neumitnostima svojih izbora, bez mnogo reči i žaljenja, sa ponekom suzom kojoj dopuštam da sklizne tek kad tim dragim ljudima okrenem leđa.
Neprospavana noc uoci odlaska u Hong Kong zbog kise koja je bubnjala po limenoj nadstresnici mog balkona, kao u kakvom raspomamljenom ratnickom (apokalipticnom?) pozivu
(Foto-reportaža)
Još uvek ne mogu biciklom, ali zato mogu peške: pridružila sam se Treking uniji Kirgistana i sa pedesetak drugih ljubitelja pešačenja u prirodi krenula na jednodnevni izlet do jezera Kolj-tor, koje se nalazi na 2733 mnv, na severu Tianšan masiva.
Video sa naj-isečcima iz Pjongjanga.
Lajkujte (na Jutjubetu, ne ovde), zapratite me ako do sada niste (klik na Subscribe), jer vas ne košta ništa, a meni će doneti parice u perspektivi :)
Ima i prevod na srpski, samo da napomenem. :)
A u veoma bliskoj budućnosti sledi mnooogo toga zanimljivog, naravno, materijal će biti kvalitetniji, jer ovo su ipak rani radovi...
Gost autor: Zastupnik
Kraljevo – Vrnjačka banja – Trstenik - Kruševac
Probudio sam se sa prvim suncem, provirio iz šatora da utvrdim da li još sanjam ili je nestvarni šum vode koji je dopirao spolja - Ibar voda? Buđenje kao iz bajke – avgustovsko jutro a ja tamonegdeunekomgradu pored bistre reke. Odmah sam počeo sa jutarnjom toaletom što je podrazumevalo i jutarnje kupanje u Ibru. Kad sam sve obavio i počeo sklapanje šatora i pakovanje, iz obližnjeg kafića me pozvao neki čovek na kafu. Rado
Trebalo bi da napišem jednu knjigu samo o čudima s ovog putovanja. Bila bi to podebela zbirka neverovatnih priča koje nikada ne bi mogle da budu siže ni za jedan roman, možda jedino za bajku, ali bi i u njoj delovale previše naivno i očigledno. Čak bi i deca smatrala preteranim obrazac po kome mi se ta čuda uvek dešavaju — u situaciji kada mi je nešto nužno potrebno, desi se da to i dobijem. I to sasvim izvesno, kao da je svemir fotana želja.