Put-svile-mapa-300x180.png

Nema pustolova koji nije maštao o putovanju od Damaska, preko Bagdada, Teherana, Marva, Samarkanda, Seleukije, Turpana, Dunhuanga, do Šijana, o prolasku kroz nekadašnja carstava Persije, Baktrije, Arije, Šinaja, o praćenju traga starih karavana i bajkovitih priča o čudima duž najdužeg trgovačkog puta premodernog doba koji je povezivao Sredozemlje sa Dalekim istokom. Pedalati

 

Oko spa-kompleksa tlo je ravno, a trava uredno pokošena. Idealno je za kampovanje. Nisam primetila kapije na prilazima, ali verovatno postoje. I kompleks se verovatno zaključava tokom noći. A meni se baš tu ostaje. Izbanjala sam se i sad mi se ne preznojava ponovo, vozeći do nekog drugog mesta. I mrak je već pao, a ja izbegavam da podižem kamp noću. Ovo mesto koje sam odabrala primetila sam još za dana, prilikom dolaska u onsen. Nalazi se iza poslednjih parkinga, u uvalici iznad koje prolazi put. Ali pogled odozgo je odvojen visokom živicom, pa su male šanse da me neko primeti.

IMG_8300-e1480994408452.jpg

 

 

Kako sam u jeku kampanje (kao političari, bože me sačuvaj) u kojoj prikupljam sredstva za štampanje Kamperskog priručnika sa mini-kuvarom i Vodiča za putovanja biciklom, to su me pitali da za 24h sastavim nešto kao "Putovanje biciklom u deset koraka". Iako se grozim članaka i priručnika tog tipa (10 koraka do uspeha, 50 must see mesta na planeti, 100 stvari koje treba da uradite pre nego što umrete...), pristala sam računajući da je to dobra prilika za privlačenje potencijalnih čitalaca koji bi iste, tj. priručnike, mogli da kupe u pretprodaji čime bi pomogli da ovi budu i kvalitetniji, odštampani na boljem papiru, sa više ilustracija...

Tekst je danas izašao, malo skraćen i lepo upakovan, a ovde prenosim onu malo dužu verziju. Detaljnije o cikloputovanjim i kampovanju može se naći u sekciji Korisno na mom sajtu, a najdetaljnije će biti u knjigama koje izlaze početkom juna.  

 
(Posto u ovim uslovima nikad necu stici da nadoknadim mesec dana tokom kojih nisam postovala, preskacem taj period i hvatam korak sa sadasnjim trenutkom. Ono izmedju, ima na FB/u a bice i u knjizi o Japanu, koju planiram da uskoro sednem da pisem.)
 
24. oktobar
 
Pre dolasa u Kjoto, na grupi Free camping and hotsprings in Japan pitala sam za preporuke u vezi kampovanja u ovom gradu. Dobila sam koordinate za dva mesta, oba u
 

1.
Čim sam prvi put pomenula da ću na Tajvan, javio mi se Fejsbuk prijatelj Vlada Kolaj, koji tamo ima prijatelja. Predstavio mi ga je kao prebogatog šezdesetogodišnjaka, sa dva braka iza sebe i četvoro dece, te ocem od skoro sto godina, o kome se brine, a saznala sam i da je vlasnik dva sprata u zgradi u centru Taojina, u koji dolecem.

Ime mu je Dzordz Jang, a u prepisci koju smo zapoceli, pokazao se kao vrlo sazet i praktican sagovornik. Pitao me je sta mi treba, rekao da će me docekati na aerodromu, ponudio mi smestaj, pozvao me da sa njegovom porodicom docekam Kinesku

 

25. septembar
Primećujem da su ljudi na Honšuu dosta opušteniji od svojih zemljaka na Hokaidu. Ne ustežu se da me pogledaju znatiželjno, da mi mahnu u prolazu, da mi upute osmeh. Čini mi se kao da su slobodniji prema strancima, nisu toliko uzdrzani, i ujedno su i radoznaliji.
 
*
Scena prva:
Nakon dugog tunela bez trotoara za pešake i bicikliste, još u stresu od svih kamiona koji su projurili pored mene, sjurila sam se nizbrdo i, ugledavši Lawson, ukočila na parkingu ispred prodavnice. Prošla sam pored
 

 

*
Na nešto više od dvadeset kilometara udaljenosti od karavanseraja Taš Rabat, visoko u planinama, nalazi se jezero Čatur-Kul. Od jedne grupe trekera približno mojih godina saznala sam da im je za uspon trebalo oko četiri sata, a za spust oko tri. Dodala sam na to još po jedan sat, znajući da većina ljudi i nehotce poboljšava takve rezultate, uvećavajući svoj podvig. Tih devet-deset sati pešačenja činilo mi se kao nemoguć poduhvat, budući da sam pre tri nedelje jedva hodala od bolova i da sada nemam kondicije.

Ali oduvek mi je bilo teško da mirujem u

 

30. avgust

Razvlačile smo se do skoro deset moja domaćica Dragana Tintor i ja, odlažući rastanak. Za dva i po dana, zbližile smo se kako se to dešava sa srodnim dušama. Osećala sam se prihvaćeno i voljeno, trudeći se da bez zadrške i ja njoj pokažem svoju naklonost. Otud smo i jutros morale da najpre popijemo kaficu, pa da doručkujemo, na japanski način, naravno, mada prilagođen mojoj navici da ujutru jedem nešto slatko.
Nisam se bunila kada mi je GPS iscrtao rutu okolo-naokolo, uglavnom zaobilazeći planine na putu do druge obale, one na Japanskom moru. Cilj mi

 

 

1.

Ispostavlja se da u kuci-kafeu, pod cijom sam se nadstresnicom sakrila od kise, ima ljudi. Domacica me najpre nudi da predjem za bastensku garnituru, umesto sto sedim na tlu. Odbijam, ali je zato pitam za dozvolu da postavim sator tu gde sam. Sto ona prihvata bez razmisljanja. Zatim ulazi u kucu i vraca se sa decakom od dvanaest-trinaest godina. On koristi Guglov prevodilac da bi mi preneo njen poziv da nocas spavam unutra, u njihovom holu.

Kazem da je to veoma ljubazno od njih. I podjem za njima unutra, gurajuci bicikl u hol. Tamo su vec parkirani jedan motor

 

5. dan
Juce je Pacifik divljao, pa je toliko duvalo sa severoistoka, ceono, da su mi ostala samo dva izbora: ili da odustanem od voznje, ili da se sklonim dalje od obale. Izabrala sam drugo, lokalni put broj 197. O njemu mi je i Tajson govorio, preporucujuci ga kao alternativnu rutu ukoliko mi dojadi saobracaj na obali.

IMG_20180218_074523-e1519271525996.jpg

I zaista, ovim je bilo neuporedivo manje vozila, ponekad i po petnaestak minuta

 

Snezana Radojicic

Snezana Radojicic
Datum rоđenja:  10.11.1967 Pol:  Ženski Član od:  09.05.2011 VIP izbora:  108 RSS RSS Feed Saznajte više o autoru

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana