6. DAN - O LJUDIMA

Ljudi koje srećem ovih dana na putu za Santjago pripadaju najrazličitijim generacijama i nacijama. U hodočasničkom hostelu u Markini volonterka mi je rekla da je njihov najmlađi gist imao 17, a najstariji 83. Među mojim povremenim saputnicima i slučajnim sustanarima u zajedničkom smeštaju raspon godina je od 23 do 80.

60355235_10216201956496413_394289473925414912_n.jpg?_nc_cat=100&_nc_oc=AQkZQQovG4A1s1MWk0nf6Z5sDDjjGWV5tVexpuPPL88kVO5VaxbrrlGCVRN3KpY7wv8&_nc_ht=scontent.fbeg4-1.fna&oh=3f78409bd316d98e2f7945129f21d440&oe=5DB0BD2A

 

*
Svakim danom otkrivam koliko je Kigrizija lepa zemlja. Ne mogu da se načudim kako sam pre pet godina propustila da njome više pedalam, ne računajući kratku turu koju sam napravila oko Isik Kul jezera. Prisećam se da sam bila bolesna i da su oba planinska prevoja koji su i granični prelazi sa Kinom, gde me je put dalje vodio, već bila zavejana, pa sam odustala od njih i krenula drugim putem. No nije samo moja ruta bila kratka, nego je i moj utisak o toj zemlji ostao površan. Ako mi je neko od drugih putnika i rekao da je Kirgizija fascinantna, da je s punim pravom zovu azijskom

 

Nakon šest meseci udarničkog rada – svaki dan, po ceo dan, bez vikenda i odmora, a i bolovanja – uspela sam da završim novi rukopis, putopisni roman Nomad 1. Neki od vas pratili su odlomke koje sam povremeno objavljivala, ali svejedno, evo ukratko o knjizi:

Zbog preobilja materijala a i sklonosti epskom pripovedanju, ispostavilo se da je bolje da umesto jedne knjige od možda i hiljadu stranica, napišem nekoliko manjih od po dvesta. Tako sam došla na ideju o svojevrsnoj putopisnoj ediciji sa naslovom NOMAD -- Knjiga 1, Knjiga 2... Prema okvirnom planu, da bih stigla do trenutka sadašenjeg, moraću da ispišem desetak nastavaka. Dobra strana je to što će svaki moći da se čita kao celina za sebe, nezavisno od ostalih, mada će tek svi zajedno -- u nekoj projektovanoj budućnosti -- dati kompletnu sliku o ovom mom, sada već epskom putovanju.

 
Trebalo je da mi se SAMO zalemi jedna žičica na kablu za napajanje laptopa. Pokidala se pa se gubio kontakt i zato se baterija nije punila.
U servisu računara rekli su mi da to ne mogu da urade jer ne znaju.
"Znam ja", rekoh. Odrasla sam u kuci prepunoj kablova, činčeva, strujnih kola... "Samo mi dajte lemilicu."
Nemaju.
"Kako nemate lemilicu u servisu kompjutera? Kako popravljate kvarove na maticnoj ploci?"
Ne popravljaju. Pozovu proizvodjaca i oni onda pošalju
 
16. oktobar 2019.
 
Budim se pre crkvenih zvona – zanimljivo mi je to pošto su mi ona, kao i pozivi imama sa džamija, ili zvuk bubnja u budističkim hramovima uvek bili sinonim za ranojutarnje nevoljno buđenje iz najlepšeg sna. Za dizanje dok je napolju još uvek mrak a u sobi ledeno. Mada je u mom malom šatoru čak i toplije nego u većini monaških kelija. Kako god, budim se prva na tom zabačenom mestu iznad manastira Đipša, sa pogledom na osvetljeno manastirsko dvorište. Žuta svetlost uliva osećaj sigurnosti. I da ne volim
 

*
Nista od ovaca, idem kolima. Vozac mi se predstavlja kao Alij i odmah naglasava da nije Kirgiz, vec Dungan - pripadnik najvece ovdasnje etnicke manjine, poreklom iz Kine, ali islamske veroispovesti. Raduje se sto govorim ruski, jer cemo moci da pricamo.

Put je u pocetku odlican. Alij kaze da su ga pravili Kinezi, povezujuci Kinu sa Kirgizijom. Prisecam se da je jedan od mojih planova bio da predjem preko prevoja Kašgar, koji je i granicni prelaz izmedju ove dve zemlje. Ali nakon pedeset kilometara, odvajamo se na makadamski truckavi drum koji vodi na jezero Son-Kul. Veoma je

 

19. februar

Postavila sam video o trekinzima u Nacionalnom parku Los glaciares u Patagoniji.

Takođe, postavila sam i galerije sa najboljim fotkama sa ovih trekinga.

Prvi deo je ovde.

Drugi

 

DSCF2550.JPG*

Čang Mai je verovatno jedini grad na Tajlandu za koji će svi posetioci – i mladi i stari, i oni željni provoda i oni što traže mir i oni koji predano obilaze istorijske znamenitosti – složno ustvrditi da im se dopada. Za same pak Tajlanđane, on je kulturni simbol nacije zbog velikog broja hramova u njemu – čak tri stotine, što je skoro jednako broju hramova u Bangkoku koji je nekoliko puta veći.

 

20. april

Iako trenutno ne putujem, blogovi i dalje izlaze, samo otprilike na dve nedelje. U najnovijem blogu pričam o tome zašto sam odustala od preseljenja i kako provodim vreme u izolaciji, a tu je i nastavak priče o bezimenom psu koji mi je postao prijatelj.

Odlomak:

"U Patagoniji ima mnogo lutalica. Mogu se videti ispred ulaza u prodavnice i zgrade, gde mirno leže, čekajući da ih neko nahrani. I ljudi im zaista donose hranu, brinući se i o tome da im podmetnu kartonske kutije kad je hladno ili kišovito. Stoga su sve te lutalice dobro uhranjene. Nikada nisam

 

¡Hola :)

Večeras letim za Barselonu, a za četiri dana započinjem pešačenje na Putu za Santjago (Camino de Santiago). Mnogi koji me prate pitali su me za detalje o tom hodočašću i humanitarnoj akciji koja će se odvijati uporedo. Pošto ne stižem da pojedinačno odgovorim na sva ta pitanja, objedinila sam ih u ovoj objavi i odgovorila na njih.

Zašto idem peške, a ne biciklom kao uvek do sada:
- Pre dve godine dijagnostikovana mi je diskus hernija. Nekoliko meseci nisam mogla da sednem na bicikl, ali mi je hodanje prijalo. Vrlo brzo nakon povrede

 

Snezana Radojicic

Snezana Radojicic
Datum rоđenja:  10.11.1967 Pol:  Ženski Član od:  09.05.2011 VIP izbora:  108 RSS RSS Feed Saznajte više o autoru

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana