Dan trinaesti, 18. oktobar
*
Pre nego što napustim Muktinah, suočavam se sa vrhuncem gramzivosti nepalskih ugostitelja. Pošto nemam dovoljno rupija da platim za noćenje i obede u hostelu, odem u gostionicu gde se ujedno vrši i zamena novca. Prema zvaničnom kursu, za jedan dolar dobija se 98 rupija. Nepalac u menjačnici mi za sto dolara, koliko hoću da promenim, proizvoljno ponudi 7 000. U taku planem,
„Da li vi mislite da su turisti trezori koje treba opljačkati? Kako vas nije sramota! Da stavite trideset dolara sebi u džep na račun transakcije!“
Nepalac se nimalo ne uzbuđuje.
7-8. septembar
Čang Mai po drugi put. Ovog puta samo na jednu noć.
Susret sa Džimom iz Novog Meksika, s kojim sam pre devet meseci u Luang Prabangu u Laosu planirala zajedničku vožnju po zemljama jugositočne Azije. To je onaj momak sa lošim smislom
11. avgust 2012.
Prelazak iz zemlje u zemlju odigra se u mojoj svesti unekoliko pre nego što pređem stvarni granični prelaz između njih. Negde pred kraj boravka u svakoj državi, u jednom trenutku samo počnem da osećam neku vrstu zasićenosti i potrebu za promenom. Nebitno da li mi do granice treba još deset sati ili deset dana, u mislima sam već tamo, na drugoj strani.
Krug oko Zemlje ima 40 000 km, računajući obim Ekvatora. Kako nisam imala mogućnosti da obeležim prvu polovinu tog kruga (bez interneta, u Vijetnamu, sa stomačnim problemima), to sam uradila na prvoj hiljadi posle zvanične polovine puta. Kažem "zvanične" jer ne nameravam da se nakon 40 000 km vratim kući -- zato što ne mislim da ću dotle obići sve kontinente i sve zemlje u koje želim da odem. Kad sam bila napravila prvih 10 000 km na ovom putovanju, u šali-zbilji sam rekla da ću voziti do 99 999 km, a onda ću svratiti malo i do kuće :)
Dan sesti i sedmi, 11/12. oktobar
*
Buđenje s pogledom na Himalaje. Kroz prozor koji gleda na jug vidim masiv Anapurna a kad otvorim vrata na suprotnoj strani sobe, ugledam strme litice Čula Himalaja, visoke oko šest i po hiljada metara. Na toj slici, one su u pozadini, dok se u prvom planu nalazi zid od mrkih cigala obrastao u puzavice sa cvetovima jarkih boja. Uzgaja ih gazdarica hostela u maloj bašti unutrašnjeg dvorišta. Taj kontrast između roze, lila, žutih i crvenih latica duž zida iza kojeg su bleštavo bele planine deluje nestvarno kao u scenografiji za film po nekoj bajci. Juče mi se prvi put javio taj osećaj da sve ovo zapravo nije stvarno i, evo ga, gde me ponovo obuzima kako sam otvorila oči.
Dugo nisam putovala biciklom – dugo, za moje pojmove. Od februara 2017, kada sam završila pedalanje po Japanu i došla u Kinu da predajem engleski, napravila sam svega nekoliko vikend-tura. Bila sam planirala da za vreme letnjeg raspusta vozim na 'krovu sveta' – Pamiru. Ali na dan polaska, povredila sam kičmu, te sam umesto dvomesečnog bicikliranja, celo leto provela u oporavljanju, sposobna jedino za lakše hajkinge. Prošla su puna četiri meseca pre nego što sam uopšte mogla da ponovo sednem na bicikl. Zatim još mesec dana dok nisam ispedalala prvih pedeset kilometara. I sada, sedam
*
Ujutru, hvatam gradski autobus do zapadne stanice. Odatle polaze marsrutke i zajednicki taksiji za Kočkor - moju danasnju odrednicu.
Vozac autobusa divlja, i na kruznom toku juri pravo na drugo vozilo. Stojim na prednjoj platformi, gde nema guzve, i lepo vidim da ce se sudariti. Jeste da ima prvenstvo, ali valjda ne zeli epitaf sa tekstom: 'Ovde lezi onaj sto je imao prednost'.
Snazno gazi kocnicu - i ja letim na pod. Ne mogu da zaustavim pad iako pokusavam da se uhvatim za neku rucku, a i putnik do mene bezuspesno nastoji da me pridrzi.
Psujem ga na sav glas.
7. novembar
Otkad sam u Kini, patim od nesanice. Nekad ne mogu da zaspim po celu noć. Ali čim pobegnem iz grada i nađem se u prirodi, makar i u ovako komercijalizovanom nacionalnom parku, svi moji problemi nestanu. Zaspim kako legnem i spavam kao beba, spokojnim i zdravim snom do kasnog jutra.
Dan je zašao u deveti čas kada se budim od povika turista sa platoa ispred vodopada. Ne ustaje mi se još, ali moram. Uskoro će početi da stižu posetioci u velikom broju, te neće biti u redu ako zateknu moj šator, a ne raduje me ni pomisao da me svi zagledaju radoznalo
9. oktobar 2019.