O pedalanju zapadnom Sumatrom u društvu pa potom opet bez njega. O vezivanju i usamljenosti. O izloženosti i zasićenju. O planovima i životnoj (ne)izvesnosti.

Ostavite neki komentar, znači :)

 

*

Mog novog saputnika Mišu iz Nemačke zatičem u bašti hostela u Bukitingiju. On mi je i poslao GPS koordinate za to mesto. Zvučalo je primamljivo: pet dolara za zajedničku sobu, u cenu je uračunat doručak i neograničena količina kafe i čaja tokom dana, u hostelu imaju wifi a kupaonice su opremljene čak i toplim tušem! Od Kine pa na jug, bojler je privilegija mahom zapadnjačkih žitelja. Pa iako su ovde tropske temperature, nije baš uvek ugodno polivati se ledenom vodom.

 

Tako blizu a tako daleko

25. avgust

Dokopali smo se Rumunije i, premda sam sada u komsiluku, dalje sam od kuce nego kad sam krenula iz Bratislave.

Prvi utisak -- hm. Pa, sve deluje tako poznato, vec vidjeno i nekako "nase". Recimo, internet-kafe iz kog ovo pisem. Podseca na Srbiju pre deset godina jer u kafeu apsolutno nista ne radi: kompjuter ne moze da prepozna nijedan drajv, internet jedva otvara Google (pokusaj otvaranja Gmaila je uzaludna misija), a svi programi rade tako sto se kompjuter prvo zabaguje, onda ga resetujemo, pa Jovo-nanovo dok ne proradi.

Rec-dve o planovima: nameravamo da po rumunskim Karpatima i Transilvaniji pedalamo mesec dana i naparvimo oko 1.500 km. Sa dosadasnjih 1.500 to ce biti lepa brojka, mada brojevi uopste nisu vazni. Vazna je avntura, vazno je da sam na putu vise od mesec dana i da se sve bolje osecam u kozi vagabunda. Dokle cu stici, ko zna.

 

 

*
Ponovo u koži radnog čoveka kome uvek nedostaju dani odmora. Nestrpljivo čekam vikend da pobegnem iz grada. Maštam o buđenjima u prirodi i tišini u planinama.

Najzad se i vreme prolepšalo, otoplilo je i kiše su prestale. Sve se namestilo kako treba.

IMG_9302-e1492320907415.jpg

*
Za dva-tri dana treba neznatno manje stvari nego za dva-tri meseca. Čim se kampuje i kuva, mora se poneti sve od opreme. Ipak, sa samo dve zadnje

 

IMG_2809.JPG

*

Rusko pogranično mesto Kjahta izdiglo se na brdu koje mi je za sutradan (ostaviću to za ujutru, naravno)  obećavalo dug i mukotrpan uspon. A negde usred tog brda, dominantna sa koje god strane da se gleda, ustoličila se crkva. Pravoslavna. Plava kao nebo nad Mongolijom a i ovim delom Rusije.

 

Već duže vreme želim da podelim sa vama jednu priču koja je toliko inspirativna, da nakon nje ne ostaje mnogo mesta za izgovore zbog neostvarenih snova. Pročitajte storiju koju sam (najzad) priredila, pa procenite i sami:

img_4830.jpg

Emma Rowena Caldwell (1887-1973) bila je seljančica iz Ohaja, jedno od petnaestoro dece u siromašnoj porodici. Udali su je u njenoj devetnaestoj, u nadi da će je tako spasti teškog života. Ali, umesto bajke o srećnoj

 

11.jpg

Mesec i po dana obilazila sam gradove po Srbiji, Bosni i Republici Srpskoj, Hrvatskoj i Crnoj Gori.

Gotovo svake večeri držala sam tribine, pričajući o svom putovanju, deleći svoja iskustva i hrabreći prisutne da se odvaže da slede svoje snove ma koliko oni izgledali nedostižni ili ludi.

 

Ako je život u nečemu pravičan, onda je to u sravnjivanju računa za naš odnos prema samima sebi. Podjednako prema telu, kao i prema psihi. Sve ono što propustimo u brizi o njima, sve što zanemarimo uz izgovore da nije bitno, da nemamo kad da se time bavimo — a u naivnom uverenju da će nam ta nebriga proći nekažnjeno — sve nas to s vremenom stigne. Stari bi rekli: uvek dođe vreme za naplatu, i to sa kamatom. Pre ili kasnije, život nam isporučuje račun koji je tačan u cent.


*
Sa trinaest mi je dijagnostikovana skolioza. Poslali su me na elektroterapije, a

 

*

IMG_5715.JPG

Nakon tromesečne 'pauze' obrela sam se u Bangkoku, kao početnoj tački mog daljeg putovanja. Planirala sam da krenem na jug, spuštajući se istočnom tajlandskom obalom duž Sijamskog zaliva prema Maleziji, iz koje bih ušla u Singapur, nastavila kroz Indoneziju i naposletku, krajem zime, stigla na Filipine. Zavisno od viza, novca i ostalih okolnosti, tu bih se zaustavila na neko vreme, da napišem novu knjigu pre nego što se otisnem na sever, u Japan i Koreju.

 


Ili -- kako me i nakon dve i po godine u južnoj Aziji ona opet iznenađuje pokazujući mi koliko zapravo malo znam o tamošnjim ljudima. Priča o stanovnicima Sumatre koji me istovremeno izluđuju svojim ponašanjem i dovode do suza svojim dirljivim pričama i postupcima. 1-azija1.jpg

*

Šok nakon Singapura bio je očekivan, ali ni približno u toj meri u kojoj me sustiže odmah po prelasku na ostrvo Batam, koje pripada Indoneziji. (A još ne znam da je ono pod najjačim uticajem svojih severnih super-razvijenih suseda i samim tim najmanje 'indonežansko' od svih indonežanskih ostrva.) Prva slika je - prljavština. Prvi utisak - gužva i buka. Siromaštvo me zaskače iz svake sklepane drvene kućice sa koje visi natpis sa zvučnim imenom nekog svetskog brenda, najčešće - mobilnih telefona ili kola. Statusni simboli kao magični ćilimi koji će srećne vlasnike poneti daleko od surove stvarnosti.

 

Ili: Kako u jednoj zemlji žive tri različite rase, tri naroda, tri veroispovesti? Šta se vidi na površini a šta se sazna slušajući priče njenih stanovnika? Kako vlada rešava multietničke sukobe i probleme? 

*

1M1-1024x768.jpg

Po dolasku u Maleziju turista će odmah primeti da tu zemlju naseljavaju Malajci, Kinezi i Indijci. I brzo će shvatiti da žive izmešano - u kući do kuće stanuju pripadnici različitih naroda. Jedino u velikim gradovima postoje etničke četvrti koje su više turistička atrakcija nego etnički i religijski - jer reč je i o tri religije: muslimanskoj, budističkoj i hinduističkoj -- čiste oblasti. Obično se zovu Mala Indija, Kineska četvrt,i Malajski market.  Turisti se tako čini da svi Maležani žive u idealnoj slozi. I neretko, u blogovima putnika mogu se pročitati hvalospevi tom prvom -- i površnom -- utisku o upešnom miksu tri naroda, tri rase, tri vere.

Ako posetilac obrati samo malo više pažnje, primetiće da među njima gotovo da nema mešanja. Devojčice sa pokrivenim glavama idu u istu školu a verovatno i razred sa devojčicama crne ravne kose podšišane u paž i tamnoputim drugaricama sa tikom između obrva. Ali van školskog dvorišta, retko će videti da se druže ili igraju zajedno. U vreme ručka, u malajskim uličnim restoranima sede Malajci i njihove porodice, u kineskim - Kinezi, u indijskim - Indusi. Nema mnogo slučajeva mešovitih parova, osim onih između zapadnjaka sa lokalnim stanovništvom. Jednom sam videla Malajca sa Kineskinjom, a čula sam priču o Kinezu i Malajkinji koji su se venčali. Roditelji navodno nisu bili protiv te veze ali su sumnjali da će opstati. I s pravom - jer zbog pritiska okoline, brak se raspao posle nepunih šest meseci.

 

Snezana Radojicic

Snezana Radojicic
Datum rоđenja:  10.11.1967 Pol:  Ženski Član od:  09.05.2011 VIP izbora:  108 RSS RSS Feed Saznajte više o autoru

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana