Kapadokijska dobrodošlica

 23. mart

Kako putnik zna da je ušao u Kapadokiju?

Najpre po mnoštvu vulkanskog kamenja koje se nalazi svuda oko puta. Njive, bašte, šumarci -- sve je prepuno crnih, povećih komada stena.DSCF6470.JPG

Drugi pokazatelj je osetno zahlađenje. Kapadokija se naime nalazi na dve do tri stotine metara višem platou od Centralne Anadolije. I ne samo što je na planinama s moje desne strane i dalje debeli sloj snežnog pokrivača -- snega još uvek ima svuda na vrhovima preko dve hiljade metara -- nego što je vazduh britak, pa mi se čini da je još hladnije nego što zaista jeste.

 
2012-01-15 14:51:21
Putovanja| Život

Biciklom oko sveta -- Peleponez

Snezana Radojicic RSS / 15.01.2012. u 15:51

Skituljko na plaži

DSCF3037.JPG

Po principu verovatnoće, bilo je samo pitanje vremena kada će nam se desiti da nas neko pokrade. Jer, kada spavaš na otvorenom i sve što ti treba za život nosiš u četiri plus torbe, pre ili kasnije neminovno je da budeš žrtva nečijih dugih prstiju.

A pomenuta “plus” torba je za cikloturistu zapravo najbitnija. To je ona ručna torbica koja se montira na volan bicikla i nikada se ne ostavlja na njemu, makar se od svog dvotočkaša udaljavali samo par koraka.

 

24-29. juli 2012.

DSCF1104.JPG

A vetar duva, duva, duva...

Nema ništa zamornije od pedalanja istim putem nazad; dosadno je čak i ako je u povratku više spustova nego uspona. Zato, iz Taganroga uzimam voz do Rostova, odakle potom nastavljam na dva točka.

Put vodi uz Don, njegovom levom obalom. Kao i u samom Rostovu, ona je pretvorena u peščane plaže koje su manje-više uređene za kupače i izletnike: tu su restorani i kafei, drvene nadstrešnice sa klupama, igrališta za decu i odrasle, bungalovi.

 

JEDAN BAKSUZ I MNOGO MALERA

 

*

Turistička unija Kirgistana organizuje četvorodnevnu turu do jezera Kul-Suu. Srećno podudaranje datuma sa pretposlednjom nedeljom mog raspusta. Taman za oproštaj od Kirgizije. Slutim da bi to mogao biti nezaboravni završetak ovog leta. Avantura koje ću se sećati u predstojećim mesecima dok budem živela kao ‘sav normalan svet’. Uspomene kojima ću se hraniti u teškim trenucima.

Krećem po njih.

 

*

Ima

 

 

Od 9. maja do 27. juna pešačila sam na Camino de Santiago, najpoznatijoj evropskoj hajking ruti. Najpre sam hodala Severnim putem, duž obale Kantabrijskog mora, potom sam prešla na Primitivo put do Santjaga. Odatle sam nastavila do Mušije i zatim Fistere ili Kraja sveta na Atlantskom okeanu. Ukupno 992 km za 44 dana.

camino-de-santiago-map-routes-e1549624997514.png 

Svakodnevno sam pisala objave o

 

Tako blizu a tako daleko

25. avgust

Dokopali smo se Rumunije i, premda sam sada u komsiluku, dalje sam od kuce nego kad sam krenula iz Bratislave.

Prvi utisak -- hm. Pa, sve deluje tako poznato, vec vidjeno i nekako "nase". Recimo, internet-kafe iz kog ovo pisem. Podseca na Srbiju pre deset godina jer u kafeu apsolutno nista ne radi: kompjuter ne moze da prepozna nijedan drajv, internet jedva otvara Google (pokusaj otvaranja Gmaila je uzaludna misija), a svi programi rade tako sto se kompjuter prvo zabaguje, onda ga resetujemo, pa Jovo-nanovo dok ne proradi.

Rec-dve o planovima: nameravamo da po rumunskim Karpatima i Transilvaniji pedalamo mesec dana i naparvimo oko 1.500 km. Sa dosadasnjih 1.500 to ce biti lepa brojka, mada brojevi uopste nisu vazni. Vazna je avntura, vazno je da sam na putu vise od mesec dana i da se sve bolje osecam u kozi vagabunda. Dokle cu stici, ko zna.

 

 

25. decembar

Kod naplatne rampe na ulazu u Pichidangui zaustavlja me sanitarna kontrola. Mladi specijalac obraća mi se na engleskom. Pita me odakle sam i kad čuje Srbija, kaže kako voli moju zemlju. Bio je u Bosni, u Banja Luci, osam meseci prošle godine, na službi. 

"Super, ali što me zaustavljate?", pitam pomalo neljubazno. Ceo dan borim se sa jakim čeonim vetrom i uzbrdicama. Ovako nije duvalo od Patagonije. I nije mi baš do ćaskanja.

Utom prilazi žena specijalka. Objašnjava mi da je grad u drugoj fazi i otud sanitarni koridor. Nisam to znala - poslednjih

 

8-10. novembar

 

*
Kampujem u centru Hirošime, na obali reke, nepun kilometar od mesta gde je bomba pala. Uz fotografije i priče o poginulima i retkim preživelima koje sam videla u Muzeju, obavezno je pisalo na kojoj udaljenosti su se nalazili od epicentra eksplozije. Uvek u metrima: 1200, 1500, 1700...
 
Zaustavljam dalje asocijacije na tu temu, pokušavajući da zadržim osećaj čudnovate radosti koji su mi danas
 

Češmir

1. februar

DSCF4910.JPG

U Češmiru je vetar neuporedivo slabiji, a sija i sunce, pa nam se vreme čini gotovo prolećnim iako je svega sedam stepeni. Raskravljeni, obilazimo češmirski zamak i arheološki muzej. Brbljivi vodič, pravi Turčin i izgledom i po tome što se obraća isključivo Brajanu dok mene potpuno ignoriše, više je raspoložen da mog saputnika podučava turskom jeziku nego da nam ispriča nešto o češmirskoj istoriji. Srećom, tu su štampani vodiči a i objašnjenja uz muzejske eksponate veoma su iscrpna.

 
*
Tokom noći napolju je smrzlo, ali mi, začudo, nije bilo hladno. Spavala sam u dve vreće – preko zimske sam navukla letnju – ali u nekom trenutku sam se probudila i oslobodila se ove druge. Međutim, pred zoru sam opet morala da je navučem.
 
Kada sam otvorila šator, okolo je sva trava bila bela. Iznad mog kampa, u poluograđenoj bašti, parkirao se kamionet, koji sinoć nije bio tu. Iza njega, dimilo se od velike vatre koju je vozač i, pretpostavila sam, vlasnik
 

Snezana Radojicic

Snezana Radojicic
Datum rоđenja:  10.11.1967 Pol:  Ženski Član od:  09.05.2011 VIP izbora:  108 RSS RSS Feed Saznajte više o autoru

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana