18-23. jun 2012.

 Već četvrti dan sedim u hostelu Romantik u Tbilisiju. Zajednička soba 5 evra, a u cenu su uračunate večera i neograničene količine kafe i čaja, a uveče i gruzijskog vina. Od ostalih civilizacijskih tekovina, tu su wifi, veš-mašina, topla voda. Jedino što je ceo hotel u "podzemlju", u suterenu ukopanom nekoliko metara, zbog čega nema prozora pa je pomalo zagušljivo. No, kad su ciklotuuristi i bekpekeri bili zahtevni.

U tom komforu sam silom prilika, dok čekam da mi stigne iranska viza. Došla sam u petak s Tbilisijskog mora, jer mi je prošlog puta, a to je bilo deset dana ranije, službenik u iranskoj ambasadi rekao da će do petka sigurno biti gotova. Isto to rekao mi je sedam dana ranije, samo što je tada bila u pitanju sreda.

 

(Odlomak)


Pitam je za ime.

„Happy Charlie“, odgovori, a ja je pogledam u neverici. „Stvarno se tako zovem. Moji roditelji hteli su da imam sreće u životu i da naučim engleski, pa su mi dali to ime“, objasni devojka.

Studira engleski u Medanu, ali pošto je siromašna, mora i da radi. U indonežanskom školskom sistemu student ima pravo na odmor nakon svakog položenog ispita. Srećna Čarli tada nastoji da zaradi neki rupi.

Retko ima priliku da vežba jezik, žali mi se. A morala

 
13. avgust
 
U novom blogu pišem o pet najpozitivnijih iskustava i događaja tokom devetogodišnjeg bicikliranja oko sveta. Iako mi je uvek teško da razmišljam u kategorijama 'naj' — jer ne mogu ni da saberem sve viđeno i doživljeno, a nekmoli da ga poredim — kad treba da izdvojim nešto najegzotičnije, tu bez razmišljanja imam samo jedan odgovor: Komodo zmajevi.
 
Najveći živi predatori na svetu, strvinari, kanibali koji naseljavaju dva indonežanska ostrva, na kojima se osećate kao u Parku iz doba Jure. Dugački su i po tri
 

 

1.

Ispostavlja se da u kuci-kafeu, pod cijom sam se nadstresnicom sakrila od kise, ima ljudi. Domacica me najpre nudi da predjem za bastensku garnituru, umesto sto sedim na tlu. Odbijam, ali je zato pitam za dozvolu da postavim sator tu gde sam. Sto ona prihvata bez razmisljanja. Zatim ulazi u kucu i vraca se sa decakom od dvanaest-trinaest godina. On koristi Guglov prevodilac da bi mi preneo njen poziv da nocas spavam unutra, u njihovom holu.

Kazem da je to veoma ljubazno od njih. I podjem za njima unutra, gurajuci bicikl u hol. Tamo su vec parkirani jedan motor

 

2. oktobar

Kakav dan! Sunčano, mada pomalo prohladno, glatki novi asfalt, goredoliranje sa možda dve-tri oštre uzbrdice oko morskog zaliva, pa oko jezera, a onda i oko vulkana, a prizori nestvarni... Sad biram gde ću da se smestim na jezerskoj plaži (poslednja fotka).

120454338_10220605589024474_5066515837519229213_n.jpg
 

 20. oktobar

Prošla barikade (sanitarni koridor) i ušla u Araukanija regiju. Malo me ozbiljnije ispitivali, ali su me ipak pustili. Temuko neizvestan, jer samo što ga ne zatvore. Videćemo... Bitno da napredujem polako ali sigurno ka severu. Yeah!

Na screenshotu: isprekidana linija označava granicu dve regije.

122116300_10220750964738776_6092982658130592634_o.jpg
 

1. april 2020.

U Čileu još uvek nije proglašena zabrana kretanja. Ipak, pitala sam vlasnicu stana u kome sam, a potom i lokalnog žandarma kog znam preko Ane da li misle da je uredu ako odem do Nacionalnog parka. Znam da su svi nacionalni parkovi zatvoreni, ali sam se ponadala da ću možda ipak moći da prošetam oko nekog jezerca ili da se popnem na neki od vrhova, koji nisu u sastavu NP. Smetnula sam sa uma da je u Patagoniji doslovno sve privatizovano i ograđeno, te da je skoro nemoguće naći neku skrajnutu stazu koja će vas odvesti na planinu ili kojom možete

 
Dan četvrti, 9. oktobar

*
Svakog jutra prvi krećemo nosači i ja. Već oko šest uveliko smo spremni. Oni tovare svoje korpe, uvezane torbe i ruksake na leđa, ja stavljam bisage na moj bicikl i onda polazimo. Svako za sebe, ali pošto postoji samo jedan put a sela broje najviše deset kuća-gostionica, to se neminovno srećemo. 
„Namaste!“, javljamo se jedni drugima u prolazu. 
Oni zagledaju moj natovareni bicikl, a ja im uzvraćam saučesničkim osmesima – ako ih neko razume, to sam ja. Na sličan način i hodamo:
 
2011-12-03 14:28:24
Putovanja| Život

Biciklom oko sveta -- Sarajevo

Snezana Radojicic RSS / 03.12.2011. u 15:28

DSCF3217.JPG

 Prvi i jedini put u Sarajevu sam bila osamdeset treće, kao devojčica,na radnoj akciji za izgradnju olimpijskog grada. Iste te godine iBrajan je prvi put čuo za Jugoslaviju i Balkan, takođe zbog olimpijskih igara, jer su sarajevske, zimske, prethodile onim letnjima u Los Anđelosu, gde je tada živeo. Ta podudarnost (dugo je pripremano naše poznanstvo) sada je bila presudna za našu odluku da do mora pedalamo baš preko bosanskohercegovačke prestonice.
 

Gost autor: Bryan Keith

 

Nice mountains, friendly people, almost no traffic, the lowest prices I've seen in Europe.  Ukraine, manna for cycle tourists?

Children stood by the side of the road, smiling, waving, and greeting "ahoi" when we rode by.  Long climbs over a pass followed by long descents reminded me of the mountain

 

Snezana Radojicic

Snezana Radojicic
Datum rоđenja:  10.11.1967 Pol:  Ženski Član od:  09.05.2011 VIP izbora:  108 RSS RSS Feed Saznajte više o autoru

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana