Izazovi stepe
26-28. maj
Gruzija verovatno ima najveći broj manastira i crkava po glavi stanovnika. Mnogi od njih datiraju još iz ranog srednjeg veka, počev od petog-šestog, ali su i danas u veoma dobrom stanju, čak iako nikad nisu bili temeljno restauirani. Tako, kad se sticajem okolnosti desi da za vikend moram da otpedalam nekuda iz Tbilisija -- jer mi je “pristojno” vreme kod prethodnih domaćina isteklo, a novi može da me ugosti tek od ponedeljka -- prvo što potražim na turističkoj mapi Gruzije jesu ikone crkava i manastira u krugu od stotinak kilometara od prestonice. Odbacim pravac iz kojeg sam došla, te pravce ka Rusiji i Jermeniji kojima ću zasigurno voziti kad budem prelazila u te zemlje, i ostaje mi jugoistok zemlje, prema granici sa Azerbejdžanom.
Sigišoara
19. septembar
Umalo se desilo da zaobiđemo Sigišoaru. Nije nam bila baš usput, niko nam nije odgovorio sa neke od internet lista za besplatan smeštaj, a ja nisam mogla da se setim šta je to toliko bitno u tom gradu zbog čega sam ga stavila na moju listu "must to see". Ipak, na Brajanove obazrive pokušaje odgovaranja od skretanja sa rute (koja je od Fagaraša logično vodila ka Transfagarašanu), tvrdoglavo sam istrajavala u nameri da izvozimo dodatnih stotinak kilometara, samo da bismo je posetili.
Pre pet meseci, Brajan i ja krenuli smo zajedno na dugu biciklističku turu, s namerom da to bude put oko sveta. Nismo se dovoljno poznavali, zapravo smo se upoznali u martu ove godine, posredstvom jedne biciklističke liste. Nakon pet meseci, shvatili smo da dalje nećemo voziti zajedno i razdvojili se. Pošto ljubav nije bila pokretač ove zamisli, to oboje nastavljamo sami, svako svojim putem. Moj plan je da zimu provedem u Grčkoj i Turskoj, a na proleće ili najkasnije ranu jesen krenem Putem svile, na IStok. nadam se da ću za taj deo puta naći društvo.
Posle suza -- Sunce
Ana i Stefan iz Piatra Neamta
6-8. septembar
Na ovom putovanju pozitivno me iznenađuju ljudi od kojih to najmanje očekujem, kao što je često slučaj i u životu. Neki stranci, negde u nekoj zemlji, koji mi nisu ni rod ni pomoz Bog, pruže mi tek tako ne samo smeštaj i krov nad glavom nego mi bez zadrše daruju i deo svog srca. Nemaju nijedan razlog da to učine -- jer teško da ćemo se ikada više sresti ili da ću biti u prilici da im uzvratim -- osim velike ljudskosti.
*
Svako indonežansko ostrvo je svet za sebe, kažu poznavaoci. I još dodaju da se nekada toliko razlikuju da, po prelasku s jednog na drugo, imate osećaj kao da ste u drugoj državi, među drugim narodom. Te tvrdnje čine mi se tačnim, iako ni na jednom ne ostajem dovoljno dugo da bih smela da kažem kako sam ga upoznala. Osim Batamija gde sam samo zanoćila, na Sumatri i Javi provela sam po nešto manje od mesec dana, sve vreme vozeći prema jugoistoku. Ipak, na osnovu onog što sam videla i osetila, za prvo ostrvo mogla bih da vežem epitete 'divlje' i 'prenaglašeno' - nedirnuta priroda i ljudi koji preteruju u srdačnosti, oduševljenju, ljubavi prema strancu. Kad je reč o Javi, prve asocijacije su mi 'previše' i 'građanstvo' - jer je to ostrvo prenaseljeno ljudima i prezagušeno saobraćajem, ali istovremeno i pretrpano vulkanima, džunglama, pirinčanim poljima; dok u gradovima poput Džakarte i Džokdžakarte (a verovatno i Bandunga koji sam, nažalost, zaobišla) živi samosvojna građanska klasa kakve nema nigde na Sumatri. Za Bali, treće indonežansko ostrvo na koje sam stigla - i na kome ću se najduže zadržati - od prvog kilometra neminovno vezujem dve slike: valovitog terena i hinduističkih hramova.
O pedalanju indonežanskim i maležanskim Borneom, o ekološkoj katastrofi koja se dešava na ostrvu, o starosedeocima koji su u ne tako davnoj prošlosti bili lovci na glave, o njihovom tradicionalnom načinu života u takozvanim dugačkim kućama, o oranguntanima koji žive jedino ovde, o nekim dobrim ljudima...
*
„Vi ste novinar!", uzviknula je mlada devojka u maležanskoj ambasadi u Džakarti gledajući kopiju moje novinarske legitimacije. Lažne. Zapravo, legitimacija je prava ali ja nisam novinar. Nju mi je napravio prijatelj koji je imao svoje novine u Mađarskoj. I sam iskusan putnik, predložio mi je da odštampam legitimaciju, da je plastificiram i prema potrebi pokažem na ulazima u neke značajne kulturno-istorijske objekte, pošto ponekad novinari ne plaćaju karte. Imala sam je već više od godinu dana prikačenu kao dži-peg fajl u nekom mejlu, ali tek sada sam je odštampala, uradivši kako mi je rekao. Rešila sam da priložim sva moguća dokumenata kako bi mi odobrili vizu.
(prekoredni post)
Policajka na železničkoj stanici u Sljodanki upozorila me je da budem oprezna ako kampujem kraj jezera.
„Ima mnogo napada na strance. Nedavno su opljačkali dvoje Poljaka", kazala mi je.
„Ja vozim od severa, od Ust-Bargažina, i svuda sam kampovala. Nisam imala nijedan problem", odgovorih joj.
Ipak, predostrožnosti radi, upoznala sam se s vlasnicom velikog ograđenog turističkog kompleksa bungalova u blizini kog sam nameravala da konačim. Uprkos mom očekivanju, nije me pozvala da postavim šator unutra, a ne zam ni zašto je sama nisam pitala, prećutno se saglasivši s tim da moju pokretnu kuću razapnem ispred njene ograde, s pogledom na jezero.
Odabrala sam mesto koje je s leđa zaštićeno ogradom, iza koje je na manje od tri metra udaljenosti njen bungalov, a sa bokova zaklonjeno visokom travom, visine skoro do krova šatora. Jedina otvorena strana ostala je ona prema jezeru i stazi kojom prolaze ljudi i poneko vozilo kad dolaze na piknik. Kada je pao mrak, zbog zelene boje mog šatora postala sam sasvim nevidljiva.
Ali samo do ujutru.
*
Ponovo u koži radnog čoveka kome uvek nedostaju dani odmora. Nestrpljivo čekam vikend da pobegnem iz grada. Maštam o buđenjima u prirodi i tišini u planinama.
Najzad se i vreme prolepšalo, otoplilo je i kiše su prestale. Sve se namestilo kako treba.
*
Za dva-tri dana treba neznatno manje stvari nego za dva-tri meseca. Čim se kampuje i kuva, mora se poneti sve od opreme. Ipak, sa samo dve zadnje