Žao mi je derbija. Iskreno mi je žao.
Kao dečak išao sam na utakmice redovno: na Marakanu sa tatom, zvezdašem, na JNA sa dedom, partizanovcem. Deda, bivši oficir i ratnik, bio je brži i ubedljiviji, pa sam prvo zavoleo Partizan. Od njega sam dobio crno-beli šal koji sam stalno nosio, bilo da sam išao na "sever" sa tatom da gledam Pižona, Duleta Savića, Šestića...ili na "jug sa dedom" da gledam Mocu, Zavišića, Trifunovića...
Evo nas, dakle, u Jen Đin sitiju, na samoj granici sa Severnom Korejom gde sutra igramo utakmicu sa ekipom Janbien. U gradu živi oko 2.5 miliona ljudi, pretežno Korejaca, priča se korejskim, natpisi su dvojezični. Budući da je granica blizu, ima dosta onih koji su tokom poslednjih decenija dolazili i nastanjivali se ovde.
Da me ne shvatite pogrešno. Možda sam ja manjina manjine, ali imam utisak da sam stranac.
Stranac na planeti Zemlji.
Stranac u zemlji Srbiji.
Jedan "Stranac" završio je na giljotini, valjda neću i ja.....digresija...sklon sam tome nešto večeras.
Imam visok prag tolerancije. Razumem da je komplikovano, ili nemoguće svima objasniti sve. Razumem da se mora biti čvrst i radikalan ponekad, ali vredja me, jako me vredja , svaka laž?
Nemojte me lagati zaboga!
Ovde, na ovom blogu, upoznao sam bisere.
Nisam ih dostojan, ali
Svako živo biće koje se kreće, bilo da je lovac ili plen, bilo da se igra, rekreira ili takmiči, ima potrebu da ubrzava svoje kretanje. Kod životinja koje se kreću po zemlji, na nogama, to brže kretanje zovemo trčanjem, a u stvari predstavlja veću frekvenciju koraka u jedinici vremena. Za razliku od hodanja, ima fazu gde se telo u jednom trenutku nalazu u vazduhu; u bespotpornoj fazi, u fazi leta.
Kada je na Olimpijskim igrama u Stockholmu, 1912.godine, švedski kralj Gustav V, uručivao zlatnu medalju američkom desetobojcu Jim Thorpu, izgovorio je reči koje možda najbolje oslikavaju vrednost pobede u ovoj neverovatno teškoj i zahtevnoj atletskoj disciplini:
“You, sir, are the greatest athlete.”