Izvinjavam unapred blogerskoj populaciji što ponavljam tekst koji sam već objavio, ali kao gost-autor. Želeo sam samo da ga pridružim svojim ostalim tekstovima.
Široki vidik Velikog toka pružao se unedogled kroz zimsku izmaglicu.
Strme obale treperele su, a crne bezlisne krošnje pretapale su se sa moćnom rekom, te se nije znalo gde prestaje voda, a gde počinje kopno. Retki krici rečnih galebova odjekivali su sablasno, a mračna vodena masa neprimetno se kretala nekud ka obzorju.
Draga moja,
Čitav dan sam tumarao po gradu. Zgrade postrojene kao vojska posmatrale su me strogih lica. Svaki čas zastajao sam i zagledao da li mi je sa odelom i cipelama sve u redu. Ne znam odakle ta nesigurnost kada slutim da me neko gleda. Ponekad više obraćam pažnju na tuđa očekivanja nego na svoje želje, a to je baš mučno i uvek me sneveseli. Zato sam rešio da ja posmatram druge i krenuo u pohode bečkim muzejima.
Naravno, bila si uz mene.
... i zemlja u žestokoj finansijskoj krizi, sa stopom nezaposlenosti od preko 27%, sa ogromnim javnim dugom i ekonomijom koja posrće, sa separatističkim težnjama Katalonije i Baskije i već izglasanim referendumom gde će se verovatno glasati o proglašenju nezavisnosti ove prve.
Sa druge strane, da li zbog klime, hrane ili nečeg trećeg, među ljudima vlada uvek dobro raspoloženje i spremnost da se priča o svemu, samo ne o politici.
...ništa nije sporno.
Pre petnaestak godina, bio sam na seminaru koji je držao Kanađanin, Čarli Frencis, jedan od najboljih trenera koji su hodali ovom planetom. Pomenuću samo 32 svetskih rekorda u sprinterskim disciplinama, 8 medalja na Olimpijskim igrama u Los Andjelesu itd.
Noćni let Beograd - Abu Dabi bio je udoban, prijatan i relativno dug. Nije bilo govora o spavanju. Posle tri godine svojevoljne apstinencije, vratio sam se radu sa profesionalnim ekipama. Ovoga puta destinacija je Kina. Moja nova ekipa se tamo uveliko priprema. Do pre samo nekoliko meseci, na tako nešto nisam ni pomišljao, a onda sam dozvolio razumu da nadvlada i prihvatio, više nego privlačnu, ponudu.
Današnji dan ostaće upamćen kao jedan od onih koje treba odmah zaboraviti. Na žalost, baš to što bi najpre zaboravili, redovno se vraća u sećanje i, kao iz zasede, iskače nenajavljeno, dajući prevelik značaj onome što smo racionalno sagledali kao nevažno.
Da me ne shvatite pogrešno. Možda sam ja manjina manjine, ali imam utisak da sam stranac.
Stranac na planeti Zemlji.
Stranac u zemlji Srbiji.
Jedan "Stranac" završio je na giljotini, valjda neću i ja.....digresija...sklon sam tome nešto večeras.
Imam visok prag tolerancije. Razumem da je komplikovano, ili nemoguće svima objasniti sve. Razumem da se mora biti čvrst i radikalan ponekad, ali vredja me, jako me vredja , svaka laž?
Nemojte me lagati zaboga!
Ovde, na ovom blogu, upoznao sam bisere.
Nisam ih dostojan, ali
Profesor srpskog jezika Raša Raspopović bio je već veoma pospan kada je nekome palo na pamet da pre odlaska kući popiju još jedno piće. Predlog je gromoglasno prihvaćen, a najbučniji među njima, Maksim, debeljko obrijane glave zvani Hulk, dosetio se da mu prijatelj ima klub koji sigurno radi u ovo doba noći i da tamo samo njih čekaju.
...pošli smo kućama sa tradicionalnog, jednonedeljnog, druženja MENSA Jugoslavije, iz kafea pri Malom pozorištu Duško Radović.