2017-01-25 21:52:12
Literatura| Ljubav| Zabava

DA LI TE OD MENE PODILAZI JEZA?

horheakimov RSS / 25.01.2017. u 22:52

 

Video sam te sinoć kako ulećeš u Maxi
danas si mi mahala pre ulaska u taksi
sutra ću te čekati na putu do Kineza

da li te od mene podilazi jeza?

 
2017-12-17 19:45:34
Eksperimenti u blogovanju| Literatura| Život

FRANCISELA

horheakimov RSS / 17.12.2017. u 20:45

Zidovi su se krunili pod naletom vetra i kiše, opiljci su padali po sedištima autobusa. U podu je bilo nekoliko rupa, ali je na najvećoj nedostajao poklopac. Vlaga koja je mirisala na urin pacova uvlačila se u unutrašnjost osakaćenog vozila. U šaragama je treperila sveća.

 

            …zidovi valjda... zatvaraju se... pogoršana bolest... prevazilazeći tokove svesti…

 

            Ruka je gubila kontrolu nad olovkom koja je skliznula niz list papira. Pacov koji je uspeo da se popne na vrh rupe provirio je unutra. Vetar je oborio neke šipke koje su bile naslonjene na autobus. Metalni zvuk kršenja uplašio je glodara i on je pao nazad u rupu. Ruka se trgla iz sna. Napipavala je gde je olovka.

 

Potamnele cigle, iskrzane i vlažne, bile su prva stvar koju sam video kad sam se probudio. Bile su uredno poređane jedna na pola druge i u krug oko mene. Malter koji je razdvajao redove pravio je puteve kojima su se kretali nekakvi insekti.

Gladan sam. Nervozan sam. Agresivan sam.

Moram pobeći odavde, ovo mesto je grozno. Krenuo sam brzo da se penjem. Raširio sam noge i zaglavio se na metar od dna. Rukama sam pokušao da pronađem dobar hvat. Uspeo sam da se pomerim malo na putu ka vrhu. Tada se parče cigle odlomilo i pao sam nazad na tlo. Osetio sam bol do same koštane srži. To je skleroza.

 

 

zašto je kultura pogubna za pojedinca 

 

welcome my daughter, welcome to the machine

 

            Ne, to nije vredno, mi smo marginalne.

            - Gde ste bile? Nema veze, znamo gde ste bile…

            - Gubile vreme, bazale same, prešpartale Beograd…

            Istetovirala se sa osamnaest i jedan dan samo da kaznim majku.

 
2020-03-15 13:37:04
Gost autor| Literatura| Život

PRIJE DEVEDESETIH

horheakimov RSS / 15.03.2020. u 14:37

 gošća autorka: Ava Gotal

        

               Je l' bilo zavaravanje vjerovati da je to proročanski san?

               Nije, ali ja nisam vjerovala.

 

 

 

Oh kako ne podnosim prologe, klizave podloge, nekrologe, obloge i bolove, beskonačne dosadne monologe, monodrame i golove iz ofsajda, protivnike Prajda i podele što polove, pulovere, Range Rovere, Blackburn Roverse, Versus, Ellesse i Puma, ne podnosim Adidaš, Odidas i Fulla, sve bivše pripadnike JUL-a od kojih jednog posebice, uzane bokserice, japanke, kožne papuče, kada telefon mjauče, osvrtanje na juče i prekjuče, morone iz sitkom serija osim ako nije Ešton Kučer

 
2019-06-21 21:00:56
Eksperimenti u blogovanju| Gost autor| Literatura

SPUŠTEN

horheakimov RSS / 21.06.2019. u 22:00

gošća autorka: Ava Gotal 
 
 
Prolazak kroz ljude još uvijek mi pričinjava radost, čak i nakon stotinu godina spuštanja među njih. Poseban je to osjećaj; prolaziti kroz ljudsko tijelo upravo u najprometnijim ulicama dok su zaokupljeni žurnim koračanjem u raznim pravcima za koje se sjećam da su im od iznimne važnosti dok im ni na kraj pameti nije da nikakva važnost ne postoji i da što brže žure iz dana u dan, iz časa u čas, to su bliže onome mjestu od kojeg ih jeza podilazi - što me svaki put natjera u smijeh. Obično odaberem jedno lice koje napadno odaje unutarnje stanje jedinke, drugim riječima-osjećaje; ogorčenost, bijes, frustraciju ili, često, prazninu.
 
  
 

Niz staklo na prozorima slivale su se kapi kiše. Najpre sporo, dok jedna ne uhvati drugu,  a zatim bi nestajale u trenu. Stakla na naočarima zaboravljenim pored Igre staklenih perli prelamaju svetlost koja dopire sa TV-a sa koga ne dopire ton. Staklo ekrana je musavo po ivicama. Prave se mala ostrva prljavštine koja su preživela krpu. Odvojena su od kopna prljavštine koje se u tankom sloju hvataju na sam rub stakla. Neizbrisivo kopno i arhipelag koji nema ko da obriše. Staklo u kupatilu je primilo na sebe više od trideset  Judinih kovanica i sada mi, premazano srebro nitratom, svakim danom izdaje ko sam, a ja to ne konstatujem. Vidim samo bradu od tri nedelje. Staklo sijalice u kupatilu ne ispunjava svoju svrhu. Bolje se snalazim u mraku. Obrijaću se sutra po danu. Možda.

 

 

 



    Kada sam bunovan ušao sa balkona u hotelsku sobu, u njoj nije bio nikoga. Mama i tata me nikada ranije nisu ostavljali samog. Vrata plakara, u koji smo bili složili sve stvari iz kofera, polako su se zatvarala preda mnom. Uhvatio sam ih i provirio unutra. Plakar je bio prazan. Srce je počelo da mi udara jako i brže bolje sam se spustio na kolena. Savijen do poda, iskrenuo sam glavu i pogledao pod krevet, gde su nam inače stajali prazni koferi. Video sam samo svoj, mali, crno-beli. Ručka je bila izvučena. Ispružio sam ruku pod krevet, napipao kofer i povukao ga u centar sobe. Ustao sam podupirući se o njega. Otvorio sam širom već odškrinuta vrata sobe i istrčao na hodnik sa koferom. Pogledao sam levo, pa desno, pa opet levo niz hodnik, a redovi istovetnih vrata, nestajali su u dubini. Na dnu hodnika video sam kako su vrata lifta progutala tatin pepito i mamin zebrasti kofer.

    - Mama? Tata? – razjapio sam usta i pokušao da se proderem iz sveg glasa, ali ništa se nije čulo.

 

 

... i nestaju posle ponoći ...

 

Svaki dan prođe samo jednom u godini

to je moj problem

imam premalo dana u previše godina

 

Svaki dan prođe i nekada traje kao godina

problem mi prave

godine koje su pojeli dani

 

horheakimov

horheakimov
Datum rоđenja:  19.07.1981 Pol:  Muški Član od:  14.03.2012 VIP izbora:  10 RSS RSS Feed Saznajte više o autoru

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana