OVO SAM PISMO NAMERNO SKRATILA POŠTO NISAM NI IMALA NAMERU DA GA ŠALJEM

 

– Našli smo je u stolici za plažu, ispod jednog od onih suncobrana sa palminim granama, na peščanom sprudu gde se reka Bojana uliva u more. Možda nije na mestu da vam ovo uopšte govorim, gospođo, ali trebalo je da vidite, kako su izgledali, reka, more, sunce u smiraju dana, kakav je bio mir i koja tišina. I talasi su utihnuli na momenat. Ako postoji idealan način da se ode sa ovog sveta, mislim da je to kako je vaša majka otišla.

– Ne nije na mestu. Uopšte me ne zanimaju vaše romantične opservacije o zalasku Sunca u ovoj vukojebini. Nisam prevalila pola sveta da slušam zanesene pogranične pogrebnike. Dajte da obavimo šta mora, da mogu da završim i sahranu i da se tornjam s ovog strulelog kontinenta. I gospođica je!

 

kada sam bila šizofreničarka

ne ne ne veruj u idole i ne gutaj Midole


            Bila sam jednom u jednoj biblioteci, možda u Narodnoj, ne sećam se, spremala sam filozofiju nauke ili logički empirizam, i dok sam čekala da naručenu knjigu iznese lift, opet sam se nekako, reklo bi se, pod uticajem nazovi sinhroniciteta, susrela sa knjigom, koja je isto čekala lift, ili u njenom slučaju tačnije, drop, koja se prosto zvala ŠIZOFRENIJA. Kaže prvi red, pamtim kao da sad čitam, tipični šizofrenik živi u svetu sumračne imaginacije, marginalizovan od strane društva, nesposoban da se uklopi u grupu, zatečen na ivici realnosti, zadovoljen prostim plutanjem u autoprojektovanom sistemu vrednosti… Podigla sam se na prste i poskočila, kao Arhimed, iz kade apsolventskog roka, i umesto EUREKA, uzviknula, TO JE TO, sada razumem (taj deo sam samo pomislila).

 

 

zašto je kultura pogubna za pojedinca

 

kulturni kavez

 

Mislim da nas je naš kulturni algoritam strpao u kavez. Najsnažniji faktor ovog virtuelnog, a u mnogim slučajevima pride i samoinicijativnog pritvora je gubitak memorije. Uporediću vam to kroz klasnu prizmu. Lakši slučaj, klasno na višoj poziciji, prolazi kroz vrata sa rešetkama daleko od mesta na kom obitava, recimo kolski ulaz, sto metara niz dvorište, te unutar vile, svog polja bivstvovanja, nema jasnih naznaka pritvorenosti, nema podsećanja. Dok sa druge strane, teži slučaj, živi iza prozora koji gledaju na prometnu ulicu sa koje neko može lako da uskoči i odnese mu materijalne vrednosti, jedini smisao takvog života, pa teži slučaj stavlja samovoljno rešetke na takve prozore sa spoljne strane, a da zaboravi na autopritvor sa unutrašnje strane kači debele zavese i ukida sebi makar pogled na prostor neograničene, ovo treba uzeti s rezervom, slobode. Nikome ne pada na pamet da trenira sebe da obraća pažnju na obične i sporadične ispade svesti koji mu pomažu da pregura takve pritvoreničke dane i noći.

 

 

 

Trebalo mi je vazduha da bih viknuo da se gušim ali nisam, niko to ne bi čuo. Otvorio sam prozor i napravio jedan duboki udisaj. Bio je isprekidan bolom širenja grudnog koša. Sve stvari kada trule imaju tendenciju da se skupljaju. Napolju je padala kiša i smrdela je trulež sa ulice. Možda su mačke udavile pacova i ostavile ga pored đubreta ili su psi udavili mačku i ostavili je pored pacova. Ne znam više ni sam, zaudaralo je pa sam odmah zatvorio prozor. Natrag u sobu iz koje nisam izašao ceo dan.  Kretanje po zamišljenoj liniji, kuhinja - fiziološka potreba, soba - fiziološka potreba, kupatilo - fiziološka potreba. Fiziologija sporog umiranja ista je kao i fiziologija brzog življenja, moraš jesti, moraš spavati, moraš ići u WC. Ne moraš raditi. Tu počinje patofiziologija. Ne znam kako ne mogu da dišem kada već ništa ne radim. Da li je do zatvorenog prostora? Nije. Vazduh mi nedostaje i kada sam na vazduhu. Retko izlazim ovih nedelja. Deprimira me svakodnevnica, kako ona suncem osvetljena tako i ona neonska. Sve teže dišem vani. Dobijam napade i ne mogu da se odbranim.

 

 

Koža mi se ježi od kratkotrajnog naleta hladnoće pre nego se uvučem pod jorgan. Čujem reku vozova koji u daljini prave prigušenu buku. Ležim u kratkom  krevetu nalik tabutu, kao sultan i tišina je vasionska. Ne mogu noge da ispravim. Čeka me fetalni položaj, hteo to ili ne. Buka nije zapravo u ušima, pre je između njih, nervnog je porekla. Termoakumulaciona peć, jednom u ne znam koliko, pucne, kao neka cepka da sagoreva u njoj. Svetlost sa bandere u ulici Koste Živkovića oslikava iznad moje glave malenu jelku koja se samozalepila za mali prozor moje sobe.

 

Dah, izlupan palicom, držim u rukama, mito za život, držim u rukama točak sudbine, istrošen vremenom, točkić otpao sa kofera, uhvaćen u laži, tačnoj kao tač

            Mesec je kriv za sve, i njegove smene, gule sa mene, čekanje i htenje, zurim u prazno, želim da se davim, kao leptir da se spržim, nad vrelom površinom, u fonu, dišem u balonu, na izdisaju sam kao kočnice školskog autobusa na samom vrhu nizbrdice, mašem rukama, sebi iznutra, nisam video karte, mape, rukama sam prekrio lice, pogledom tražim svoje oči, reči poslednje koje okupljam oko sebe kao dečicu, kao hrpu lascivnih fotografija, tri poznate žene, bačenih u bunar

 

Cirkus odlazi iz grada a ja da glumim klovna, ma jedite bre govna… pisalo je na zidu koji je prvo prekrečen, pa srušen, nedugo zatim raznesen, ciglu po ciglu, pretvoren u prah (i pepeo) i počišćen sa lica zemlje/ulice tako da je ostala samo prazna poljana. Ovo mesto, ova poljana, uvek je bila prekrivena šatorom, skrojenim od tako masivnog materijala da je bilo dana kada ne da nisu dopirale impresije iz spoljašnje sredine nego se ni Sunce nije uspevalo probiti. Probisveti jebeni. Cirkus uistinu nije otišao iz grada, ali svake godine, budite sigurni jedan grad će otići van neprozirne, kataraktične zavese spuštene na ovo pusto mesto. Sočivo kroz koje se prelama pogled na cirkus degenerativno propada. Istina je da čak i kada se ode malo ko zaista i napusti ovo mesto. Senka šatora nadvija se nad glavom ma gde glava bila.

 

- Slušaj, ja uopšte ne mogu da budem zadovoljan kuda ova država ide… Ne znam, mislim, to je manje-više ono što sam napisao u svojoj priči… Vlada, ova vlada koja srlja negde unapred, ne znaju ni oni kuda, ona, ona je namazana, prevarantska, puna je lažova, secikesa i derikoža… Oni su deo sistema, ili bolje reći antisistema, u koji niko normalan ne može da poveruje. Ja lično im ništa ne verujem. Ako kažu da je noć ja moram da izađem na terasu da proverim…

            - A od kada pišeš?

            - Ponovi mi?

            - Od kada pišeš?

 

voleo bih da sam zemlja


            Voleo bih da sam zemlja, ne država, ne domovina, zemlja.

Ili drvo ili voda.

 

 

 

EGIPATSKA KNJIGA POLUMRTVIH

 

Sam pravim svoju istoriju, pakao u koji sam pao

Nil u koji sam stao sa betonskim cipelama tradicije

i olovnim ordenjem mrtvih i zaboravljenih

nazdravljam bolesnim i isceđenim

gorko i ljuto, nikad nećemo prevazići žuč

 

 

horheakimov

horheakimov
Datum rоđenja:  19.07.1981 Pol:  Muški Član od:  14.03.2012 VIP izbora:  10 RSS RSS Feed Saznajte više o autoru

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana