Dosadne mašine kvare san. Zaboravio sam da isključim sve uređaje sa lampicama koje svetle u mraku. Po danu ih ne primećujem. Probudim se pravo u Berserk. TV monitor je takođe ostao uključen. Iggy Pop priča na snimku koji se vrti na magnetofonu. Magnetne trake su sada vintage. Dvadeset četiri časa materijala stane na par, ceo jedan dan, nečiji ceo život.

Drugi monitor, Traci Lords, freez frame.

Jednom sam video otvoren tank sa tečnim azotom.

Dao sam sebi rok, autorok, da uradim sve što je neophodno da vidim i San Pedro, LA.

Treći monitor: San Francisco 49ers vs. Green Bay Packers, utakmica za titulu, prva četvrtina.

Vidim da se nije razdanilo.

Padavine.

Vreme je pada. Padaju magla, kiša, susnežica i sneg. Pada i mrak. In real time.

Nisam Mojsije da razdvojim more. Ja sam Mojsije koji u jednoj ruci drži magnum a u drugoj kozu. Ne mogu a da ne sažmem skoro pola izrečenih zapovesti u samo jednu. Ne oduzimaj. Ne kradi, ne poželi (da oduzmeš) tuđe, ne oduzimaj tuđu ženu, ne oduzimaj život. Na jednom zidu je jednom pisalo: Mudrost stvaranja sabira se oduzimanjem. Nisam siguran da li je taj zid srušen.

 

Oblaci su se, nošeni jedva osetnim vetrom, gomilali iznad doline koja je ostajala u senci. Međutim, kada je čovek u sedištu oseća se i najblaži maestral. Drvored pred biciklistom razdvajao je poslednje dve njive na samom početku uspona na brdo. Između dva reda stabala nalazio se asfaltni put. Nekoliko kilometara unazad, na jednoj mrtvoj krivini, odvajao se od glavnog druma, a ovde, pred sam ulazak u šumu, prestajao je i nastavljao se u zemljani. Oštra kamena kosina probijala se iz guste šume listopadnih stabala. Nedostupni vrh te stene štrčao je u visinu, kao kakav đavolji rog, spreman da probode i samo nebo, ako mu se dovoljno približi.

 

 

Ja, ja sam se rodio sam. Ja sam bogom dan. Ja jašem jarazrenog jaka. Ja jaučem u sebi samom. Jače. Ja javno jaučem kao kuče. Ja sam ja. Ja sam sam. Ja sam mogu samo sam. Ja sam sanjam, niko mi ne pomaže. Ja samostalno mogu samouslugu da uslužim. Jao, posetim. Ja sam sam sebi gazda i jatak. Jasno vam je, javašluk ne trpim. Jarko sunce ogreje sve prisutne u mojoj rupi.

 

 

                                 
                                   PROGLAŠENJE ZAVISNOSTI
                                             
                                                        I
 

Ona će uskoro da odnese i poslednje svoje stvari tako da će se stvoriti uslovi za nas. Ali daj mi još danas, ništa se neće desiti prvi dan. Ono što ćemo da pokušamo biće veće od prostog zbira nas dvoje. I dok govorim gubim pojam o sebi, gledam kako bledim. Samo me sada nije strah. Ne plašim se da nestajem, samo menjam stanje. Kao ono naše polje, nikada ga nismo videli u jesen, kad uvene, ili u zimu kada promeni boju ali oboje znamo šta mu se desilo. Isto kao što smo bezbrižni šta će se desiti sledećeg proleća. Neke budućnosti su sasvim izvesne. Kad sagori košmar ostane pepeo. Kad sagori san u pepelu može da se prepozna i zlatna prašina.
 
 
 

 

put oko sveta


           Mogao je svuda da putuje, imao je crveni pasoš, knjižicu sveta. Bio je u svojim najboljim godinama, dok je ona bila u svojim najboljim godinama. Rođen na severu pred kraj rata, u krilu Karavanki, planinskih vila, brzo preseljen. Fotografije, štos crno bledih, pamte umesto njega, detinjstvo, najdraže jezero, gore zamišljeno.

 

tri pesme iz distokične zbirke 

 

 

park između dva dvora, između dva rata


            Nikada nisam pomišljao da ću otići na maskenbal, maskenbal je za dijabole. Međutim zaljubio sam se pa mi je svašta dozvoljeno. Tema su Senke nad Balkanom, ili šire od toga, ceo period između dva rata. Nisam smislio ništa bolje od iznajmljivanja komplet kostima, pa recimo buržuja, iz tog perioda. Mogao bih da budem i bankar i ministar ali i grobar, ako ćemo iskreno. Niko ne bi trebalo da gleda sebe u ogledalo kada je neko drugi.

 

 
2016-07-27 20:22:45
Eksperimenti u blogovanju| Literatura| Život

LAP

horheakimov RSS / 27.07.2016. u 21:22

      .

 

 

kada sam bila šizofreničarka 

umofobija i telofobija

            Poslednji put s roditeljima i sestrama na moru, Boka, Dobrota. Svi smo poslagani na jednoj ponti, imamo, takoreći, svako svoje mesto pod suncem. I kako to biva na godišnjim odmorima za trenutak zavlada mir, možda ne tišina, jer i drugi su sišli na plažu, ali mir nastane, potraje kratko i onda nestane, zapodene se bezazleni razgovor ovaj put o blizini psihijatrijske bolnice i desi se jedna od kritičnih porodičnih tački, mesto preloma detinjstva, kraj prve i fundamentalne vere, vere u porodicu. Negde sam kasnije u životu čula da pomen psihijatrijskih dijagnoza hoće nekad da izazove psihotične napade kod onih koji nemaju (pečatiranu) dijagnozu (otac u tom momentu). Gledala sam roditelje, pa i sestre, (ne)svesno opredeljene za po jednu stranu, koji se ponašaju kao ludaci od samog pomena ludnice.

            Postoji velika fobija od uma, ne samo od s uma sišavših.

 

 

 
Uđem. Zatvorim vrata. Zaključam. Navučem tešku crnu zavesu. Skinem čist beli mantil i obučem košulju od debelog platna, pohabanu i uflekanu hemikalijama. Nogom izvučem plastičnu hoklicu ispod leve strane postolja i nadvijen preko radne površine, doprem do prozorčića, blizu plafona. Zatvorim ga. Navučem crnu zavesicu. Otvorim oči. Nema razlike. Gledam, ali ne vidim. Zatvorim oči. Isto je. Uslovi su ispunjeni. Rendgenski snimak mogu da napravim i zatvorenih očiju. Mogao bih da imam crveno svetlo, pod kojim se snimak može razviti bez oštećena, ali ovo je ambulanta za siromašne, pa se na svemu štedi. Važna je zarada. Dobiti snimak je, ionako, nekoliko uvek istih radnji, uvek istim redosledom, za uvek isto vreme. Isti krug. Prost krug. Pljosnat.
 
 
 

horheakimov

horheakimov
Datum rоđenja:  19.07.1981 Pol:  Muški Član od:  14.03.2012 VIP izbora:  10 RSS RSS Feed Saznajte više o autoru

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana