Verujete li da je svakome od nas rođenjem predodređen život?

Neko je rođen da bude pekar, neko da prodaje sreću, neko sa velikom metalnom alatkom hoda kilometre i kilometre tramvajskih šina čisteći nakupljeno đubre u šini, a onda sve to ponovo za drugu šinu. Neko je rođen da bude lep, neko da bude kao od stene odvaljen, neko veliki a neko mali.

Mene, od kada pamtim sopstveni lik, život nije mazio.

To je moj usud.

Moje predodređenje je nesreća.


 
2017-12-17 19:45:34
Eksperimenti u blogovanju| Literatura| Život

FRANCISELA

horheakimov RSS / 17.12.2017. u 20:45

Zidovi su se krunili pod naletom vetra i kiše, opiljci su padali po sedištima autobusa. U podu je bilo nekoliko rupa, ali je na najvećoj nedostajao poklopac. Vlaga koja je mirisala na urin pacova uvlačila se u unutrašnjost osakaćenog vozila. U šaragama je treperila sveća.

 

            …zidovi valjda... zatvaraju se... pogoršana bolest... prevazilazeći tokove svesti…

 

            Ruka je gubila kontrolu nad olovkom koja je skliznula niz list papira. Pacov koji je uspeo da se popne na vrh rupe provirio je unutra. Vetar je oborio neke šipke koje su bile naslonjene na autobus. Metalni zvuk kršenja uplašio je glodara i on je pao nazad u rupu. Ruka se trgla iz sna. Napipavala je gde je olovka.

 

Neki čovek je probao da se ubije za Novu godinu.

Popeo se na most, malo se nećkao, dovoljno da naiđe Deda Mraz i da ga ubedi da odustane.

Posle nekog vremena čovek je ponovo počeo da veruje u Deda Mraza a Deda Mraz je razdužio kostim.

 

Neki čovek je čuo da su šargarepe dobre za vid.

Skidao ih je redom sa jednog kraja kanapa na čijem je drugom kraju bio privezan štap.

Posle nekog vremena upravitelji tuđih sudbina su imali u rukama pregršt improvizovanih korbača.

 

Neki čovek je imao u glavi tu jednu melodiju koju je zamišljao kako svira na njegovom sprovodu.

Kako ne bi mogao da je čuje iz sanduka odlučio je da je pokloni drugima.

Posle nekog vremena osnovao je pogrebni bend a kada je njegova melodija birana izvođena je besplatno.

 

 

Poslednji put kada sam bio u Leskovcu bila je zima 1954. godine. Tri leta ranije otac je, kao priznati industrijski inženjer, dobio premeštaj iz Niša a ja sam tek završio četvrti razred. Sećam se hotela, odmah preko mosta, kada se pređe Veternica, sa desne strane, siromašnijeg nego hotel Dubočica. Međutim majka je i sa time tada bila zadovoljna. Prvi put je imala na raspolaganju električni štednjak, sa dve ishabane ringle, većom i manjom. Živeli smo samo u jednoj sobi. Takav smeštaj se ispostavio kao privremeno rešenje. Nije potrajao jedno polugodište. Iako je otac redovno propuštao da se učlani u partiju bili smo nasilno useljeni u vilu vlasnika najveće tekstilne fabrike u Leskovcu. Njegovu manufakturu su britanski saveznici sravnili sa zemljom, da li zbog okupatora ili zato što se kvalitetom približio engleskim štofovima, nikada nije saznao. Kako je pisalo u rešenju koje je takođe nasilno uručeno njegovoj ženi, višak njihovog životnog prostora bio je dat na raspolaganje mojoj porodici na neodređeno vreme,  tako da smo se nastanili u prizemlju.

  

 

... i nestaju posle ponoći ...

 

Svaki dan prođe samo jednom u godini

to je moj problem

imam premalo dana u previše godina

 

Svaki dan prođe i nekada traje kao godina

problem mi prave

godine koje su pojeli dani

 

Sedeo sam pred gotovo praznim ekranom, praznog pogleda. Pretraživač je poslušno analizirao nasumično zadate misli i potpuno neprimetno pretvarao izvorni kod u slike i slova, oblike i boje koje su popunjavale ekran. Temeljni alfabet egzistencije je bio prepoznat i prezentovao je sam sebe. Sedeo sam još koji sekund a onda sam ustao i otišao da se umijem. U kratkim nanosima vremena, kada mi je lice bilo uronjeno u vodu, imao sam pred očima konstrukte o stvaranju realnosti kojom bih mogao da upravljam menjajući verovatnoću budućih događaja. Pa opet, kako je voda opadala sa mog lica, tako su se i ti konstrukti osipali na pojedinačne iskaze koji bi započinjali samostalno da se razlažu na još nejasnije taktove.

            Vratio sam se u sobu kroz tamu hodnika. Soba je postojala gotovo ista onakva kakvom sam je ostavio iako nisam u njoj bio realno prisutan. U momentima kada sam prestao da joj poklanjam pažnju svojim fizičkim prisustvom njena fizika nije nestala, izostanak moje svesti nije promenio bilo koju od dimenzija koje su sobu okupljale.

 

Trebalo je da znam da se ne vrtim u krug. Ceo život sam imao osećaj da se vrtim u krug. Jurim sopstveni rep.

Trebalo je da znam da čak iako je izgledalo da sam kružeći došao ponovo na isto mesto, to mesto zapravo nije bilo isto.

Trebalo je takođe da stavim prst na čelo i zapitam se čemu manježno kretanje i šta bih inače radio sa svojim repom da sam ga ikada uhvatio? Da li je bilo predviđeno da ga uhvatim ili je sama jurnjava srž? Izgleda da je to prokleto kretanje kružnom putanjom kosmička sila. Zemlja se okreće oko svoje ose i tako okrećući se obilazi oko Sunca.

Trebalo je da znam da je moguće juriti svoj rep i tako zamajan opisivati kružnice. Tužne kružnice.

Tužnice.

 
2017-01-25 21:52:12
Literatura| Ljubav| Zabava

DA LI TE OD MENE PODILAZI JEZA?

horheakimov RSS / 25.01.2017. u 22:52

 

Video sam te sinoć kako ulećeš u Maxi
danas si mi mahala pre ulaska u taksi
sutra ću te čekati na putu do Kineza

da li te od mene podilazi jeza?

 

Pitam se da li sam kadar postojati? Mesto je strašno, to je sigurno.

Plastični prozori kadriraju na uzvišenju, jutarnjim suncem obasjanu, komšijinu vilu. Sva je od mermera, izgleda kao megalomanski mauzolej. Na podu umesto tangi i brushaltera kesa iz Maksija i kesa iz Drink Stora. Close-up na kesu: piše da je biorazgradiva. I jetra je biorazgradiva. Sinoć sam leteo po kući kao mačak Feliks, padao sam i dizao se kao ptica Feniks, iz pepela, u piksli. Iz pepela u urni. Nikada pokazanoj ujni. Mačke i ptice idu mi na živce. Pogledam se u ogledalo, ali ne vidim lice.

I pitam se da li sam kadar uteći? Kada bih mogao da odem negde, ali da me to usreći...

 

 

gošća autorka: Ivana Radović

 

Umro je tata. Niko mi nije rekao. Valjda su mislili da neću primetiti odmah. Baba je plakala. I tetka je plakala. Poslali su nas kod komšinice. Brat mi je rekao kako možeš da se smeješ kad ti je umro tata. Tetka Lepa je rekla nije.

Mama je bila u crnom. Nosila je cveće. Pitala sam šta će ti cveće. Rekla je da nosi tati u bolnicu.

ksps.jpg

 

horheakimov

horheakimov
Datum rоđenja:  19.07.1981 Pol:  Muški Član od:  14.03.2012 VIP izbora:  10 RSS RSS Feed Saznajte više o autoru

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana