NE, NE OČEKUJEM ČUDO, ALI NE BI MI SMETALO DA ME NEKO POGURA U PRAVOM SMERU

 

Rođen sam na jesen '45, rat se već bio završio. Možda ni 45 dana kasnije i već je bila nova godina, sve novo. Sedim sam u svom novom stanu od 45 kvadrata. U novčaniku imam 45 dinara. Pustio sam jednu staru ploču na 45 obrtaja. Kino 45. Vrti se. Ipak se okreće! Sve. Svet. Svet napolju počinje naglo da se krivi i već se nakrivio za 45 stepeni. Za to vreme, sedim i ne znam gde ću i ne znam gde sam, kao da sam u nekom paralelnom svetu. Severna paralela 45 prolazi kroz mene. Za ovih skoro 45 godina života u tom svetu, imam ovaj stan, plac od 45 ari na 45km od Beograda i Yugo 45. Imam i ponekad 45 minuta sna, inače ne spavam danima. Imam pored sebe priručnik kako napustiti ovaj svet na 45 načina. Memorisao sam svih 45 stranica ali nikako da izaberem. Sedim već 45 sati i čekam da se nešto desi, nešto strašno, neka nesreća. Neko drugi sve da udesi. Počinje prvih i poslednjih 45 minuta na Maksimiru.

 
Jednom sam vežbanja memorije radi pokušavao da se setim sebe iz daleke prošlosti. Sedeo sam u sobi potpuno sam. Imao sam sve vreme sveta pred sobom, nečiji možda ceo život.  Ljuljao sam se lagano napred nazad i osluškivao vodu koja se mreškala u dvorišnom bazenu. U takvim, za eksperiment sa sopstvenim sećanjem, reklo bi se idealnim uslovima, najdalje što sam stigao u premotavanju trake bio je povratak u operacionu salu dečije klinike. Imao sam 4 godine i jasno se sećam kako mi lekar na lice stavlja masku inhalatora kroz koji ću udisati anestetik neophodan da bi mi bezbolno bio uklonjen treći krajnik. Mogao bih da napišem i da se sećam prvih minuta svog života jer moja majka nije mogla tokom trudnoće saznati kog sam pola (ultrazvuk još nije bio u svakodnevnoj upotrebi) te je babica, mora biti, odmah nakon što sam se pojavio na ovom svetu, izgovorila: Muško! Ali to bi bila logička manipulacija. I povrh svega nepošteno.
 
 
 
2019-09-11 21:10:02
Eksperimenti u blogovanju| Literatura| Život

11 DANA (9/11)

horheakimov RSS / 11.09.2019. u 22:10

dan deveti

            Spavala sam 5 sati. Probudila sam se sa živim sećanjima na nepravde koje su mi učinjene tokom proteklih nekoliko godina. Uhvatila me je strašna mučnina zbog toga. Fiziološka mučnina. Osetila sam kao da mi se žuč penje kroz želudac, jednjak i kako se gomila na jeziku. Nisam paničila, popila sam malo vode, ali nisam probala da sperem gorčinu, nego da je odagnam. Shvatila sam da sam sama sebi prizvala ovu muku, verovatno kao izazov i priliku da sve ono što sam vežbala, oslobađanje, puštanje niz vodu, zaboravljanje, mogu nekako i da primenim. Na kraju dana, ostalo mi je pola litre vode. Izgubila sam 0.3 kg.

 

 
2020-03-15 13:37:04
Gost autor| Literatura| Život

PRIJE DEVEDESETIH

horheakimov RSS / 15.03.2020. u 14:37

 gošća autorka: Ava Gotal

        

               Je l' bilo zavaravanje vjerovati da je to proročanski san?

               Nije, ali ja nisam vjerovala.

 

 

 

Sada, od ovog momenta, postaje ozbiljno. Isto sam se ovako bio zaglavio i kod četvrtog lika u romanu i nikako da mrdnem. Prva trojica sve svoje rekla, četvrti ni da bekne. Međutim, nešto se dogodilo, nebo se otvorilo, što bi rekao MP, četvrta fotografija, jedan teško objašnjiv artefakt, koji sam mislio da je zauvek izgubljen u procepu između devetnaestog i dvadesetog veka, porodičnog albuma i memorijske kartice za Canon PowerShot A470, kao i procepa na kauču u dnevnoj sobi, konačno je pronađena. Bizarni foto-album u nastajanju, koji sam već spominjao, popunjava se brzinom na koju ne može da utiče ništa do on sam.

 
Rat protiv rata se odvija, i jedni i drugi će izgubiti. Gledam ih kako odlaze miljama daleko od mene da tamo nauče kako se umire. Ulice Vašingtona i Kapitol Hil su okupirani. Nebo je poprimilo nijansu pepela. Nestajem kroz vrata u Đavoljoj kuhinji. Demoni se komešaju. Neko mora da izgubi, život ili sve ostalo. Učim kako se umire.

Plaćam dolar i šezdeset tri centa za Koka-kolu i cigarete bez filtera. Izlazim bez pozdrava. Na Osmoj aveniji vlada mir dok ne počne pauza za ručak. Prosjak propoveda sa trotoara. Niko ga ne sluša. Pitam se, da li me je ikada zaveo neki pisac koga sam čitao. Sve je to sranje, nikoga nije briga. Toplo je i tužno. Leto se završava. Sve laži koje sam sebi govorio bile su moje želje. Pristajem da umrem sada ako ću se vratiti potpuno drugačiji.
 
 
 
 
2022-05-07 15:45:40
Eksperimenti u blogovanju| Literatura| Život

STRAH OD VODE

horheakimov RSS / 07.05.2022. u 16:45

Mlada majka leži u krevetu. Budna je. Beba je na dah od nje, može je čuti kako diše. Leđima dodiruje leđa svog nevenčanog supruga, oca deteta, još uvek tinejdžera. On diše bučno, kroz široke nozdrve ali njegove zvuke izvlači odškrinut prozor kroz koji mu pun mesec obasjava lice. Majka gleda u svoju sedam dana staru bebu i predoseća da će se uskoro probuditi. Senke breze na zidu sobe ispred nje stvaraju ruke, stvaraju male ljude, stvaraju Breznika, biće kojim je plašena kada je bila dete… U susednoj prostoriji čuje se tango. Komšija tokom nedelje ustaje u četiri posle ponoći. Radni dan započinje argentinskom muzikom. Provodi ga u tramvaju.

Beba se budi uplakana. Majka ustaje, seda na ivicu kreveta, otkopčava spavaćicu. Dugmići su poređani u dva reda od sredine, udaljeni za širinu šake. Noge joj vise sa kreveta ali ne dodiruju pod koji je potopljen celom svojom površinom, neprimetnom, tek prst dva dubokom vodom.

 

 

prejebi me


            Oni koji vuku konce, umrsili su. On bi rekao usrali su. Jedan od poslednjih izazova generacije, nisu savladali. Bolje da su verovali u horoskop, ređanje planeta i čuda. Da, čudo je bilo neophodno, ali tog konja je angažovao Mel Bruks. Ima ludih ali ima i luđih. Ima provokatora ali ima i nasilnika. Ima patriota ali ima i nacionalista. Jedni reže a drugi ujedaju. Kao da se takmiče ko će koga da prejebe u zlu. Istrebljenje kao uzrok. Bolje da su izvlačili slamke, pa kome zapadne manja…

 

 

Pitao sam ga da li zna gde u blizini ima servis bicikala ili makar garaža automehaničara. Rekao mi je da moram da se vratim u grad, da tamo pitam.

            - A možeš i mene pustiti da pogledam – dodao je.

            Zatim mi je rekao da je rođen na Vidovdan, tu na mostu, negde na pola mosta.

            Tanani i ružan most ispred nas spajao je drinske obale. Kazao je kako je kombi pun dobrovoljaca, koji su odlazili na prvi vikend odmora s tek otvorenog zvorničkog ratišta, povezao njegovu majku u Loznicu u porodilište. Majka nije izdržala do bolnice, po priči koju je čuo, nego se porodila pred svima njima dok su prelazili most. Nevešto je ponovio da se to dogodilo na Vidovdan i tek kada je video na mom licu da shvatam zašto je to bitno čučnuo je pored mog bicikla. Trebalo je tri puta da mi ponovi da se setim da mu je prošle nedelje bio rođendan.

            - Pogledaj slobodno – rekao sam, misleći kako ne mogu imati nikakve štete od njega, pa još je dete, šta on zna – mislim da je nešto na osovini pogona, šraf koji drži pedalu se odmotava kako je okrećem, uskoro bi spala da nisam stao – završio sam, računajući da će ga to u potpunosti obeshrabriti u njegovoj nameri da mi popravi bicikl.

 

 

voleo bih da sam zemlja


            Voleo bih da sam zemlja, ne država, ne domovina, zemlja.

Ili drvo ili voda.

 

 

 

horheakimov

horheakimov
Datum rоđenja:  19.07.1981 Pol:  Muški Član od:  14.03.2012 VIP izbora:  10 RSS RSS Feed Saznajte više o autoru

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana