gošća autorka: Aleksandra Aksentijević 

 

Pisanje kratke priče u američkom kontekstu neretko podrazumeva posustajanje pod teretom žanra. Nasuprot realističnosti i jasnom i ekonomičnom izrazu s jedne, stoje fantastične i horor priče, koje obično podrazumevaju sopstvene pripovedne univerzume, ali i izazov ugađanja specifičnoj i zahtevnoj publici koja prati ove žanrove, s druge strane. Karmen Marija Mačado, mlada američka autorka čija je prva zbirka iz 2017. godine Njeno telo i druge žurke nedavno objavljena u izdanju Štrika, ne libi se da se pišući kratku priču osloni na bogatu tradiciju horora, fantastike i gotskog romana, istovremeno kreirajući drugačiji, eklektični stil pisanja, atipičan za žanrovsku prozu.

 
Stajao je Milija Orlović na postolju iza vrata, koja su se zatvorila za njim, tri stepenika iznad popločanog poda garaže Talijana Antonelija, zatečen kao da ga čeka medalja koju nije zaslužio, u trci koja nije ni bila njegova. Koraknuo je pola koraka napred, pažljivo kao da se boji da ne probudi uspavanu zver; daske postolja su zaškripale, on se trgnuo i ispustio nož na pločice. Uplašio se samog sebe, zvuka koji je proizveo, svoje senke koju je svetlo bacalo pred njega i koja je dodirnula savršeno telo pred njim. Ustuknuo je i senka je spala na pločice poda. Čvrsto je stezao radio-stanicu koja mu je poverena. Na tim savršeno prepoznatljivim linijama, moglo se videti dosta napadale prašine ali i dalje su oduzimale dah. Kada je ponovo uspostavio normalno disanje i prestao da oseća srce u ustima, Milija je shvativši da niko ne ulazi za njim, sišao sa svog posmatračkog mesta, nekoliko stopa ispred, na nivo pri zemlji. Međutim haos u glavi, koji mu je maglio vid zakovitlan stotinama konjskih snaga i pretio da ga sravni sa zemljom, iščupa iz korena njegov razum i baci ga na sasvim drugo područje morala, nije mogao da prizemlji. Počeo je da preračunava koliko hiljada video rekordera je osvojio u igri ko prvi vidi njegovo je, koliko je to u Jamahinim brodskim motorima ili Golfovima dizelašima. Brzom brzinom je sračunao, a račun mu je oduvek bio jača strana od reči, da bi ostalo ne samo za obnovu dedine kuće, nego i za kupovinu celokupne imovine Anta Skola koja je stajala uz njegovu, a koju je Ante nudio bagatelno. 
Bio je to savršen, našao je dobru umanjenicu, ulov. Jedan ali vredan. 
Trebalo je samo naći ključ.
 
 
 
 

odrastanje u saveznoj državi virdžini

 

 spisak za odstrel

 

Sa nekih trinaest četrnaest godina, kada su sve moje vršnjakinje jurile za nekim zarozankom, valja dodati slinavim, koji ne zna ni gde je šupalj ali je spreman da glumi frajera, kinji i naređuje, mene su počele opsedati knjige, naročito one iz lokalne biblioteke. Izgleda da je od samog početka moj život bio pod komandom opsesija. Do tad je moja ceremonijalna faza, kao i nešto kasnija predatorska, bila odavno duboko pokopana, iza mene i iza sugrađana, na zgarištu zadnjeg dvorišta, ali ostala je neka tanana veza, kao dim koji se diže sa paljenog pačulija, ponovo neka olfaktorna narkoza, izazvana vonjom knjiga iz stare zgrade vojne magaze koja je pretvorena u biblioteku. Možda kombinacija zadaha zaostalih metalnih kutija, masti za podmazivanje šarki i uvek prisutne vlage sa miomirisom novih knjiga koje su tamo stizale da ostare i budu zaboravljene, da svako malo završe na nekoj lomači, zbog nedostatka prostora, ne znam. 

 

 

 

                                   TIHI NAČIN

                                             I

 Iako mi nikada nisi bila neophodna, iako si mi često donosila samo bol, bio sam na kolenima, jeo te i hranio te, gubio nekad čitav jedan dan, da te nasmejem. Svet koji si vukla za sobom bio je tako jasan, kristalan, da nisam mogao da te ne uzimam za ozbiljno, daleko bilo da te prezirem. Dobio bih, katkad, bitku ali bih uvek gubio rat.

            Ptice beže preko ekrana neba, ostavljaju prazninu za mrak. Kiša prati. Kao kletva si, koja ima ime. Ana budi mi rana. Bila si u stanju da izmišljaš tokom čitave noći, pored uključenog i mutiranog TV-a. Tako bismo ostali budni do jutra. Opijena sobom, ali ne u pežorativnom smislu, bila si raspoložena da se posle posla viđaš uvek sa nekom drugom prijateljicom. Uveče bi se vratila, ne bi me ni poljubila.

 

 

Svanulo je iznad kineskog restorana Žuto more. Starija žena, sklona preteranoj higijeni, ribala je sa prozora svog WC-a isparenja ulja iz friteze nataložena u vidu tanke, žućkaste, masne skrame. Prozor je bio na trećem spratu zgrade od žute fasadne cigle, jedva tri metra udaljen od metalne cevi restoranskog dimnjaka. Sprat iznad, devojka nefarbane kose boje meda započinjala je dan uz muziku... Oh all the things you do, cause you were all yellow, moglo se čuti kroz odškrinut prozor.

 

 

 

           Viriš kroz ključaonicu u sobu, s fasciklom u ruci. Vidiš golog čoveka kako stoji na sred sobe. Čovek u crnoj haljini vreba iz mraka. Sveća i prsti oko nje ga odaju. Spremna je za uzglavlje ali još ne gori. 

            Pitaš:

            - Ko si ti?

            Pitaš:

            - Zašto si go?

            On se okreće i kaže:

            - Svi u životu nekada moraju da stoje goli. Tako i predsednik republike mora nekada da stoji go! Ja sam predsednik republike!

            Trudiš se da razumeš kako ali jasno ti je samo da si to ti, kada ostariš.

            Nešto ti se dešava ali ti ne znaš šta je to?

 

 

zašto je kultura pogubna za pojedinca

 

kulturni kavez

 

Mislim da nas je naš kulturni algoritam strpao u kavez. Najsnažniji faktor ovog virtuelnog, a u mnogim slučajevima pride i samoinicijativnog pritvora je gubitak memorije. Uporediću vam to kroz klasnu prizmu. Lakši slučaj, klasno na višoj poziciji, prolazi kroz vrata sa rešetkama daleko od mesta na kom obitava, recimo kolski ulaz, sto metara niz dvorište, te unutar vile, svog polja bivstvovanja, nema jasnih naznaka pritvorenosti, nema podsećanja. Dok sa druge strane, teži slučaj, živi iza prozora koji gledaju na prometnu ulicu sa koje neko može lako da uskoči i odnese mu materijalne vrednosti, jedini smisao takvog života, pa teži slučaj stavlja samovoljno rešetke na takve prozore sa spoljne strane, a da zaboravi na autopritvor sa unutrašnje strane kači debele zavese i ukida sebi makar pogled na prostor neograničene, ovo treba uzeti s rezervom, slobode. Nikome ne pada na pamet da trenira sebe da obraća pažnju na obične i sporadične ispade svesti koji mu pomažu da pregura takve pritvoreničke dane i noći.

 

 

 
Ona kaže ne znam da li je ovo pogrešna odluka ili ne, možda jeste. Ako jeste vratiću se a ti imaš svako pravo da me ne primiš nazad. Imam osećaj da stvarno ne zna šta radi, odnosno zašto. Osećaj je, ali kao da znam, mada ne znam.

Pakuje stvari za jedno veče, doći će opet za vikend, po još, kaže a ne gleda me. Svetla jedva da ima u sobi, ali zato neko vlažno naelektrisanje, kao pred pljusak ili oluju, podebljava vrućinu.
 
 
 
 

Bila je godina konja. Beba je rođena na obali okeana, u restoranu roditelja. Dobio je ime Noace. Prvo je naučio da pliva a tek kasnije je prohodao. Kada je napunio tri godine dobio je svoju prvu dasku za surf. Jedno vreme je samo plutao na njoj i koristio je kao marker dok je učio da roni. Sa sedam godina je krenuo u školu. Počeo je da uči slova i brojeve a već je znao da seče talase. Više vremena je bio na okeanu, nego u klupi. Tokom dana, računajući i snove, duže je bio u vodi, nego na suvom. Činilo se da se na dasci odmara, spava i sanja. Uhvati talas koji se lomi preko njega, uđe u vodenu cev i nestane. U zavisnosti od veličine talasa, posle nekoliko sekundi pojavi se iza vodenog zida, ozarena lica, mlađi nego što je bio malopre.

 

 

 

                                      TIHI NAČIN

                                               II 

Koristim knjigu vrednu pomena, još uvek umotanu u šuškavi papir, poklon dobrodošlice prvi put kad si dolazila, da se zaštitim od najavljenog pljuska. Tvoja jakna je možda vodootporna ali ćeš kad dođemo u stan presvući pantalone. Učimo na greškama, najbolje na sopstvenim. Pratimo korake unazad, rekonstruišemo. 

Više se ne plašim da rane neće zarasti. Ako strah ipak krene da se pomalja, puštam snimke preleta preko mirnih vodenih površina ili malih izolovanih šuma u poljima, gde se jedino čuje zvuk vetra i vode, vetra i lišća. Memorišem te prizore i zvukove, sutra kada ne bude konekcije.

 

 

 

horheakimov

horheakimov
Datum rоđenja:  19.07.1981 Pol:  Muški Član od:  14.03.2012 VIP izbora:  10 RSS RSS Feed Saznajte više o autoru

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana