Niko ne zna ko je mladić sa fotografije. Nije moguće stupiti u kontakt ni sa kim ko bi imao da kaže nešto o njemu. Svi su ili mrtvi ili zaboravljeni. Zapravo, nikoga ni ne zanima ko je on. Poznat je kao mladić sa američkom zastavom. Zvaću ga Miki.

 

ZALAZAK SUNCA IZNAD BEŽANIJSKOG GROBLJA

 

Retko biran, dalek put

zaboravio sam kako zvuče talasi

kojima se prepuštaš

ne čekaj me

 

Drugačiji svet leži iza žice, zida, rešetki

provlači se do mene, uvlači se u oglav

kao maestral

ne čekaj me

 

Zaboravio sam svoj gnev, pomiren

odlazim bez vetra pod krilom, kasom

ne čekaj me

nestajem

 

Postoji mesto, koje prizivam

gde su dani duži, gde me tama neće naći

 

Sve u meni vuče me daleko odavde

sve što želim ni vreme ne može da ispuni

propadam kroz atmosferu

gubim se

 

Zbogom prijatelji

 

 

Ja, ja sam se rodio sam. Ja sam bogom dan. Ja jašem jarazrenog jaka. Ja jaučem u sebi samom. Jače. Ja javno jaučem kao kuče. Ja sam ja. Ja sam sam. Ja sam mogu samo sam. Ja sam sanjam, niko mi ne pomaže. Ja samostalno mogu samouslugu da uslužim. Jao, posetim. Ja sam sam sebi gazda i jatak. Jasno vam je, javašluk ne trpim. Jarko sunce ogreje sve prisutne u mojoj rupi.

 

 

VREMENA DIVLJAJU

 

Možda shvatim zašto

možda samo napravim retorički kompromis

jer dosta mi je nasilja

dosta mi je tiranije

jebeš strane

hoću do Zane

hoću do Tirane

 

Možda je sve ovo jedna velika konfuzija

iluzija, kontuzija

vremena divljaju

tirani su birani

hoću u velikom broju

da odemo u Kroju

na vrh kule da pobodemo zavesu

 

 

 

 

Ja sam ekstra fenomen, puštaju me za vikend, kao Omen, da odem, mislim da sam bio na granici kome, šta sada mogu da dam oh no, ikome, Ikom, E! imam svoje centralno postojanje, čuvam se buba i golfa, ne izlazim često u mesto, ne izlazim nikad u grad oh no, izlazim češće iz zgrada i upadnem pravo u zmrak oh no, vasiona je ona, vasiona je ona, tor je prostor, kako se zovem? kao planina? manje je važno, prezivam se Čekić, udaram nevažno snažno, kao Branimir Brstina...

 

Pogledaš me, pogledaš kroz mene, izgledaš sebi kao da si sama sebi dovoljna, i okreneš se i odeš

Ne odeš na tramvaj broj 13, u pičku lepu materinu ili tamo gde te svi znaju

Odeš na moj jebeni hodnik, meni pod kožu jer tvoj je pogled infektivan, pa dobijem ikterus, koprivnjaču, dobijem herpes, da je makar genitalni, znao bih da sam te imao bez razmišljanja i te bi me sanke vozile, do Laponije i nazad

Čekam te ispred zgrade, kažeš

 

Čekao sam trenutak da se pokretne stepenice pokrenu. Bio sam nepokretan. Nepokretan kreten, rekao bi neko ko bi gledao sa strane, jer dok se stepenice nisu pokrenule mogao sam da savladam taj sprat koji je preostao. Ne, ja sam čekao. Da me je neko ćušnuo da se sklonim, verovatno bih krenuo da preskačem po dva nepokretna stepenika pokretnih stepenica. Međutim, svi su mirno čekali, tamo gde su se zatekli. Niko nije žurio, svi su bili zaleđeni u mestu. U mestu sadašnjem, vreme prošlo. Davno prošlo vreme. U nedostatku sebe, vreme je nestalo. I prestalo. Prestalo je da postoji. Dakle, u ovom bezvremenom momentu na nepokretnim pokretnim stepenicama bila je ispisana jedina istina koja mi je ostala.

 
2017-08-19 08:55:24
Literatura

BIBLIJA LJUBITELJA KRATKE PRIČE

horheakimov RSS / 19.08.2017. u 09:55

 Koliko često se ispostavi da je neko već napravio nešto što ste tajno zamislili/zamišljali? 

Uveden u lavirint kratke proze, najpre kroz ogledala Horhea Luisa Borhesa, s vremena na vreme sam na senovitim odmorištima tog lavirinta zamišljao kako bi bilo zanimljivo sakupljati kratke priče poznatih i manje poznatih autora širom sveta i od svih tih papira praviti novu Vavilonsku kulu, ili makar neki manji grad...

Jedne iste tako senovite zimske večeri Aleksandra me je pozvala, znajući za naum koji čuvam od mnogih ali ne i od nje, da joj se sutra pridružim na promociji jedne knjige, nije mi htela reći koje, u toj i toj dvorani NBS-e. Da li treba da vam opisujem zbun čuvara u Narodnoj Banci Srbije na Slaviji kada sam banuo mokar sa ulice i pitao gde je ta i ta sala i gde je promocija knjige? Na sreću, kako svugde stižem ranije, imao sam dovoljno vremena da se (g)lupim u glavu i potrčim u pravcu Narodne Biblioteke Srbije, na promociju, ispostaviće se, Biblije Ljubitelja Kratke Priče (knjige, koja se na sreću ne zove tako). Dakle, u pitanju je...

 

ponedeljak 08.00h (pogon)

KOLEGA ZDRAVKOVIĆ (tek onako): Šta je sa Srećkovićem, on nikada ne kasni?

KOLEGA ŽIVOTIĆ (samo što je ušao): Verovatno je bolestan. Poslaću mu poruku.

ponedeljak 15.55h (pogon)

KOLEGA ZDRAVKOVIĆ (već skida radni mantil): Je l’ ti se javio Srećković?

KOLEGA ŽIVOTIĆ (deluje zainteresovano za razgovor): Ništa ceo dan. Znaš da on uvek telefon ostavi na nečujno. I mene hvata neka prehlada. Hladno je u ovom pogonu, vuče sa svih strana. (kolega Zdravković odlazi u klozet koji nema vrata pored kancelarije šefa smene i više ne čuje kolegu Životića)

 

 

 

...napisane pod uticajem snažnog magnetno-kreativnog polja koje emituje knjiga

ZGLENULA MEJA I DRUGE ZB(I)RKE

blogokolege
Docsa

 

PLANOVI ZA SVETLU BUDUĆNOST PRAVLJENI U DUBOKOJ TAMI

kada god sam stajao a mogao sam da sednem ja sam seo

kada god sam sedeo a mogao sam da legnem legao sam  i onda su zatvorili poklopac

sada, ako se ikada iskopam odavde planiram da spavam u hodu, kao nindža

 

JAPANSKI KVALITET NA DELU

pokušavao sam toliko puta da ustanem samo da bih mogao da odustanem

sada se neki javno dive mojoj istrajnosti a neki tvrde da sam tvrdoglava mazda


 

horheakimov

horheakimov
Datum rоđenja:  19.07.1981 Pol:  Muški Član od:  14.03.2012 VIP izbora:  10 RSS RSS Feed Saznajte više o autoru

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana