(CRNA BRDA)

 

sivo prelazi u crno

            Auto se pojavio iza krivine. Kretao se sporo. Farovi su svetleli iako je još uvek bio dan. Zapravo, siv sumrak koji prelazi u crno. Usporavao je prema obeleženom mestu. Zaustavio se polako. Jasno su se mogle videti tri siluete. Stajali su u mestu za kratko. Jedva primetni trzaj otpuštanja kočnice i auto je krenuo unazad. Veoma sporo.

            - Au jebote, pa ovo je stvarno nemoguće, ’ladno idu sama uzbrdo, šta kažeš Džejlo?

            -  Kažem da bi sa deset grama trave dnevno meni i svetionik išao uzbrdo.

            - Ako mi ne verujete, evo izaći ćemo iz auta i pustiću ga da ide sam.

 

Posao bi uvek završavao pre svih. Nije imao zašto žuriti kući. Vozio bi se polupraznim autobusom 651 daleko od centra. Na aerodrom bi ulazio kroz mala vrata požarnog stepeništa. Čini se da je to bio jedini ulaz sa kvakom i to je bio razlog što bi ga koristio. Voleo je da oseti dodir na dlanu pa makar to bio hladni metal. Drugi razlog je bila udaljenost od DOLAZAKA, tamo nikada nije išao. Peo bi se stepenicama držeći se za gelender, samohodne je izbegavao. Na ODLASCIMA bi uvek birao one najdalje, interkontinentalne letove. Uvek bi učtivo pitao za mesto između dva upadljivo različita putnika, bakice koja se vraća iz posete unucima i poslovnog čoveka koji ide da pregovara o velikom poslu. Seo bi između njih i potpuno bi se prepustio.

 

Ali povrh svega nabrojanog najteže podnosim sebe jer sa sobom moram da se borim svaki dan, pa tako ne podnosim kod sebe što umem da budem nervozan, što sam previše oprezan kad nisam neoprezan, što ni za šta nisam vezan, što ispod dresa nemam majicu sa porukom za publiku, što ne verujem u sebe i da ću prelomiti meč, u jednom urliku, što ne umem kada treba da kažem toplu reč, što neretko imam problem s poukom, što držim se klupe, sigurne zone, što sam se previše puta izvukao iz zaslužene kazne na fore i fazone, što nedostaje mi hrabrosti, da ako treba, kada treba nekome koga ne podnosim polomim kosti, ili barem jednu kost, recimo viličnu

 

- Bilo bi bolje da si me kresnuo nego što mi pišeš pesme...

- Izvinite gospođo, kao prvo pesmu nisam napisao vama nego onako...

- Nisi?

- ...kao drugo radije bih kresnuo vašu ćerku...

- Ali ja nemam ćerku, imam sina...

- Dobro, može i sin.

 

 
2016-07-27 20:22:45
Eksperimenti u blogovanju| Literatura| Život

LAP

horheakimov RSS / 27.07.2016. u 21:22

      .

 

 

put oko sveta


           Mogao je svuda da putuje, imao je crveni pasoš, knjižicu sveta. Bio je u svojim najboljim godinama, dok je ona bila u svojim najboljim godinama. Rođen na severu pred kraj rata, u krilu Karavanki, planinskih vila, brzo preseljen. Fotografije, štos crno bledih, pamte umesto njega, detinjstvo, najdraže jezero, gore zamišljeno.

 



    Kada sam bunovan ušao sa balkona u hotelsku sobu, u njoj nije bio nikoga. Mama i tata me nikada ranije nisu ostavljali samog. Vrata plakara, u koji smo bili složili sve stvari iz kofera, polako su se zatvarala preda mnom. Uhvatio sam ih i provirio unutra. Plakar je bio prazan. Srce je počelo da mi udara jako i brže bolje sam se spustio na kolena. Savijen do poda, iskrenuo sam glavu i pogledao pod krevet, gde su nam inače stajali prazni koferi. Video sam samo svoj, mali, crno-beli. Ručka je bila izvučena. Ispružio sam ruku pod krevet, napipao kofer i povukao ga u centar sobe. Ustao sam podupirući se o njega. Otvorio sam širom već odškrinuta vrata sobe i istrčao na hodnik sa koferom. Pogledao sam levo, pa desno, pa opet levo niz hodnik, a redovi istovetnih vrata, nestajali su u dubini. Na dnu hodnika video sam kako su vrata lifta progutala tatin pepito i mamin zebrasti kofer.

    - Mama? Tata? – razjapio sam usta i pokušao da se proderem iz sveg glasa, ali ništa se nije čulo.

 

 


intro

Kažu ljudi tri puta i bog pomaže, ne verujem u Tatabradu, samo u oceubistvo, sina i nešto treće, majku, rođen kao treće dete, u porodici od pet, pet's not included, nisam progovorio do treće godine, a onda sam prvo rekao tli, odrastao sam okružen psom, mačkom i kornjačom, od svakog sam pokupio samo najbolje, bakterije included, treći razred bio je prekretnica, shvatio sam kuda ide ovaj svet i šta je smisao života, punio sam godine, kolone i baterije, sa dvadeset tri pušten u svet, sa lanca, u okolnu misteriju, Obedsku baru, punu krokodila

 

 

 

Pneumatik - Izuzetno elastičan i izdržljiv karakter, sporo se troši i prilagodljiv je svim vremenskim uslovima. Lako se naduva i može da pukne ali se još lakše izduva. Može se probiti ali tada postaje neupotrebljiv. Svaki krpež ga čini nepouzdanijim.

Citostatik - Karakter od koga vam se povraća. Otrovan je za okruženje iako je uvek tu da pomogne. Niko nije srećan sa ovim karakterom pored sebe ali sateran u bezizlaz svako će naposletku položiti velike nade u njega. On vam se uvlači pod kožu, ulazi u krvotok i to su njegova najveća mana i najveća vrlina.

Infografik - Sve mu se mora nacrtati i izračunati. Ne postoji informacija koja nema formulu ili dijagram. Iracionalno u njemu je nula. Karakter je koji se bavi karakterima, koji se davi u karakterima. Sve se da svesti, po mogućstvu bez ostatka. Prikazuje stvari jasno, nedvosmisleno i dvodimenzionalno. Limitiran je koordinatnim sistemom u kom obitava.

 


gošća autorka: Aleksandra Aksentijević

tekst u celosti prenesen sa portala bookvica 

 

Još je nešto sasvim osobeno kod ovog romana, u odnosu na mnoga druga književna dela koja tematizuju Holokaust. Iako, kroz moto romana, „Iza svakog imena krije se priča“, i navođenje 9000 imena ubijenih italijanskih Jevreja, Drndić podseća na značaj svake pojedinačne žrtve, Sonnenenschein je, pre nego roman o žrtvama, roman o njihovim dželatima.

 

 

horheakimov

horheakimov
Datum rоđenja:  19.07.1981 Pol:  Muški Član od:  14.03.2012 VIP izbora:  10 RSS RSS Feed Saznajte više o autoru

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana