Već neko vreme razmišljam o ovom tekstu i svaki put odustanem, bojeći se dve stvari: da neću biti dovoljno jasna u onome što hoću da kažem (a ne jednom mi se desilo da ne ne procenim kako treba sagovornika i da rasprava ode u pogrešnom pravcu) i da će priča postati previše lična jer o onome o čemu planiram da pišem skoro svako ima lično iskustvo.
Igrali smo se ispred. Bilo je sunčano. Ulica nova, lepa. Nije bilo saobraćaja. Potrčao je nizbrdo, niz ulicu. Koliko brzo! Nisam ni znala da može tako brzo da trči.
ako imate decu ili planirate da ih imate.
Ne želim da stavljam slike. Koga zanima i može da podnese neka ukuca u google search - somali children.
O politici retko pišem. Možda zato što sam dobar deo ne tako dugog života potrošila na vetrenjače i stoku. I zato što se o tome ne može razgovarati pristojno, bez da ti neko ne nalepi -izam. Nisam od onih razočaranih, što u dešperaciji odmahuju belim listićem. Sve što sam imala o sadašnjoj vlasteli da kažem stalo je u par rečenica. Ostalo je još ponešto da se doda u konkretnom slučaju.
Pesma kaže da se kneginja sama požalila knezu na zmaja i njegovu neutaživu žeđ za njom. Ništa im verujem. Tim pesmama. Kneginja je naravno morala biti opevana kao nevoljna ljubavnica zmaja, željna da se vrati svom knezu nebeskog naroda.
A kako je to stvarno bilo…
Otvaram sanduče da proverim da li država potražuje još nešto od nas i da li me banka obaveštava na 15 strana šta sam sve potrošila i na koliko još načina mogu da se zadužim dok nas sve zajedno ne pokupe i ne odvedu u vavilonsko ropstvo. Nisam očekivala napad s leđa u vidu postarije, doterane, nepoznate gospođe.
- Jeste li vi iz ove zgrade? (Takvim tonom mi se poslednji put obratili verovatno još razredna u srednjoj.)
- Jesam, zašto pitate?
Ne mogu više da podnesem vesti.
(bloga)... ali...