pre dvadeset i sedam godina...
Ili ... ko to dira vlast Srbinu?
Reče jedan moj zemljak i blogokolega da ne pamti kada je naš rodni grad bio na naslovnim stranama novina. Ni kada je bio najtopliji grad u Srbiji ikad? Ni tad. Sad jeste.
Krstovdan iliti Vozviždanije časnog krsta (to mu je valjda zvaničan naziv) pada 27. septembra. Iako je to praznik usko vezan uz post, u našoj pravoslavnoj papazjaniji i nelogičnostima kojima obiluje praktikovanje vere kod običnog sveta, povezan je sa vašarom, jednim zbitijem ispunjenim pečenim prasićima i drugim bravima, glasnom muzikom i penjanjem po astalima, pripitim teturanjem do vrteški i vrštanjem sa isith.
Parkovi su puni migranata.
I migrantkinja.
Neke od njih imaju bebe.
"Ana Karenjina" nalazi se u lektiri za drugi razred srednje škole, dakle predviđeno je da je čitaju šesnaestogodišnjaci. Uopšte ne ulazeći u to da li i koliko klinci sad i čitaju lektiru, ili umesto toga odgledaju film ili ni toliko, pokušavam da raspetljam šta sam ja sa šesnaest godina mislila i na koji način sam razumela Anu. I odgovor je – ništa i nikako. Ana kroz svoju aferu sa Vronskim upoznaje strast, upoznaje sebe kao ženu.
******
Postoje one stvari za koje je život namislio da ostanu večno nedostižne i da se do poslednjeg dana kaješ što si propustio šansu da ih doživiš, vidiš, ispričaš, upoznaš, kažeš, ispraviš...
Priča jedne devojčice.
Bez šibica.
Sa plavim očima.
Koju je možda sanjala.
A možda nije izmislila.
...tako nas i danas često zovu.
.. a nisu o dojenju. :)
- A što ste plakali? Ja bre nikad ne bih plakao zbog nekog političara.
Džaba njemu objašnjavati. Nikad on ne bi shvatio. Šta je on bio. I šta bi danas bilo.
- I ja sam. Plakala. Bio je i muž i otac dvoje dece.
Ali šta tebi to znači.
****************************************************