Možda i ne postoji drugi način. Usisani smo toliko precizno da kolege oko mene nisu svesne u kakvom kurčevom sistemu radimo. Valjda velike korporacije tako funkcionišu. Stvorene da od prvog časa uvuku polu poraženog čoveka, predstave svoje čiste etisone, velike prozore i stolove od po tri metra od kojih je jedan uvek tvoj i od drugog čoveka te deli zid u visini glave, obojen u zeleno radi navodnog odmaranja očiju, a ti jadnik pomisliš kako su fini uslovi rada. Na kraju si kao spermić, isturene glave i vrata. Neko te izdrka – prsneš, najradije bi izvršio ritualno ubistvo
Nikada ranije nisam ovoliko nosio kapuljaču. Jesam tu i tamo, i to kada zima baš ''stegne'', pa onda nabijem kapu, preko nje kapuljaču od duksera, zatim na sve to i kapuljaču od jakne, razume se. Kape, uopšte, ne volim, mogu slobodno reći i da ih mrzim, zapravo, čak mi i nije toliko mrsko da je nataknem na glavu kada je baš hladno, ali ne volim da je vidim na drugima, nekako mi kretenski izgleda, a taj koji je nosi liči mi, prosto rečeno, na nekog tupoglavca. I sve one koje vidim da nose kapu, zovem zajedničkim imenom tupoglavci; što, naravno, treba da znači da sam i ja tu i tamo,
Ne krijem da sam bolestan. To nije tajna. Svakodnevno osećam bol u leđima, u onom, kako ga zovu lumbalnom delu, i to je bolest od koje dosta ljudi pati, pomislih stavljajući šerpu s podvarkom u rernu. Čim se savijem, osetim snažan bol, kao da me nekoliko mačeva istovremeno probada; nije lep osećaj, pomislih. Nimalo. Ali utehu, kao što rekoh, nalazim u činjenici da nisam jedini.
Preko nekoliko dana išao sam lekaru (mrzim kada ljudi govore da idu kod lekara, kao da odlaze da sa njim piju kafu, a ne da budu podvrgnuti pregledu) i tamo nisam saznao ništa novo: lumbalni
Društvo, sve najbolje u novoj godini žele Vam burazeri Kolin, Nastić, Šotić, Stošić i Tulić
Kada joj pomenuh Fazbindera i da bi, po meni, on bio sjajan naredni Džems Bond, pa tek nakon njega Tom Hardi, ona polude. Reče da je jedino njegov kurac vredan jer su mu ramenca nikakva i da ne može da bude Džems Bond.
- Uz preparate kojima se danas rokaju, može da nabaci 15 kg čistih mišića za 15 meseci.
- Ali ne mogu da mu prošire ramena, jebiga.
Kada je upitah otkud zna koliki mu je kurac, toliko joj se raširile zenice i udari po volanu pokazujući veličinu da za malo ne udarismo u Meksikanca koji prodaje "Freskos Cocos".
Pravio sam se da razmišljam o nečem važnom dok sam buljio kroz prozor uz okrnjenu keramiku, lagano isisavajući kofein. Na taj način,već nekoliko godina, obezbeđujem potreban mir nakon buđenja. Češao sam lice obraslo čekinjastom dlakom i uglom usana pridržavao cigaretu. Koliko sam mogao da vidim,jesen je uveliko onanisala po mrtvoj prirodi sa one strane zamuljanog stakla. Dani su bili preslikani, ugušeni maglom i precizno izdizajnirani. Ogromne, debele mačke oglašavale su se kad god bih otvorio prozor da istresem pikavce,verovatno iščekujući mastan komad mesa. Posmatrao bi
Kupio sam neki organski
multivitaminski sok za koji znam da će me
zasititi narednih nekoliko sati,
seo preko puta gej / lezbian doma
za stare ljude.
Ceo lobi im je u staklu.
I sede 3 lika od minimum
80 godina,
jedan drži masku za kiseonik a
pored njega boca.
Drugi u kolicima.
Treći je najvitalniji, žilav
i vidim da nešto brblja.
Onda ugledah šahovsku tablu u koju pokazuje
žilavi, nervozan jer ova dvojica
ne povlače poteze. A ova dvojica
se zagledala
Sto na sredini sobe. Slabo svetlo čini da se stvari u sobičku jedva naziru. Između stola i kreveta, već odavno nameštenog za spavanje, mališan vadi knjige, sveske i razne olovčice iz torbe. Kleči na patosu i slaže stvari u malu komodu. Majka se kreće od rešoa do stola. Po improvizovanoj kuhinji. Napred, nazad. Stolnjak. Tanjiri. Kašike. Slanik. Polovina hleba u najlonskoj kesi. Šerpica. Kutlača. Lonče za kafu u kojem se guraju dva obarena jajeta. Nož za hleb.
– Hajde…
Majka vlažnom krparom čisti sudoperu, rukom kupi mrve i ubacuje
Nisam znao kako izgleda niti me je zanimalo, jer je u petoj rečenici na ICQ četu napisala da je upravo odgledala ‘’Šaputanje na jastuku’’. To sam tražio. Devojku sa kojom mogu da razgovaram. Devojku kojoj neću tražiti footografiju nakon 20 rečenica. Koja mi neće reći da sam prenizak za nju i prekinuti dalji razgovor. Maja je bila normalna devojka po svim mojim kriterijumima.
Brzo se ispostavilo da oboje volimo komedije sa Rok Hadsonom i Doris Dej, oboje Sinatru i Din Martina...
Nastavili smo redovno dopisivanje, sve dok nije postalo polumuvanje – zaista mi