Piši im
na nepoznate adrese
i uredno spaljuj pisma
ispred kafana
u kojima ih konobari
ne podnose
kod onih stolova
sa rupama na stolnjaku
gde su im uz zadah
poginule lične karte
Ređaj opuške
kao male
sluđene vojnike
dok njihove šake
pružaju prste ka nebu
a mi ih ignorišemo
sklanjajući pogled
zato što nismo došli tu zbog njih
ne trebaju nam
živi ili mrtvi
ne trebaju nam
tužne priče
problemi sa vodovodnim cevima
neotplaćene
Džoni Fejvorit je jeo kafetine. A Pelin … on ih je voleo. Voleo je kad ima para za njih i voleo je razloge zbog kojih ih koristi. Počevši od zlatnog pakovanja do efikasnosti. Jedino što nisam želeo je da ovako počnem o njemu.
Ovde već možete videti kraj priče o Pelinu.
Sa druge strane, ako samo malo bolje razmislim, mislim ću staviti reč početak iako za tako nešto ne osećam pravu potrebu. Ako poželim da kažem bilo šta o tom čoveku uradiću to pred sam kraj teksta. Ovoga puta pred pravi kraj.
Dečak je ustao sa svoje stolice i pohitao napolje, gde je svetleo junski dan, nebo je spavalo obučeno u prozirne oblake što su mileli kao nekakvi izdeformisani puževi. Osećao je toplotu na rukama čim ih je ispružio da uzme mrežu za hvatanje leptira, iza naređanih dvorišnih stolica oslonjenih o zid, otac će ih, pomisli u tom času, kad se vrati kući, prebrisati i postaviti nasred dvorišta, samo ako jun bude nastavio da bude ovako topao; onda je rukavom svoje žute majice obrisao orošeno čelo jer trebalo je napora da tako kratkim, nedoraslim rukama dopre do mreže što mu je komšija
Razmišljati o prošlosti je besmisleno. Može samo doneti nesreću. Prihvatiš sve onako kako se dogodilo – da li je uzrok Božja volja, sudbina ili slobodna volja – nebitno je.
U tom trenutku mu se činilo kao odlična ideja da zasnuje porodicu. Kolin je sa 18 godina, ljubeći Kristin, svoju devojku sa kojom je pohađao samo dramsku sekciju – u ostalim je bio daleko lošiji od nje – rešio da postane otac. Imao je osećaj da će umreti pre dvadesete, i želeo je da ima naslednika. Kristin je bila idealna majka u Kolinovim očima. Lepa, atletičarka, pristojna, iz dobre familije. Znači dete bi ostalo u dobrim rukama.
Svoju porodicu nije želeo da upliće u celu priču.
Vozili smo se oko 60 na čas, Fiona i ja, po krivudavom putu za Glazgov. Kroz poluotvoren prozor, s vremena na vreme bih proturio glavu, praveći duboke uzdahe; napolju je lebdeo prohladan, majski vazduh, i sunce je odskočilo visoko iznad; osećao sam kako me njegovi zraci zapljuskuju po obrazima. Sve u svemu, bilo je fino, napolju.
A unutar karoserije mog ''fordića'', bilo je užasno. Fioni se išlo u toalet – hajde da se ne foliramo, pišalo joj se! – i bila je prilično nervozna. Uspevao sam da ostanem pribran, uprkos latentnoj netrpeljivosti koju bih osećao prema njoj u ovakvim
zašto to ne bi ste bili vi ?
Nakon par minuta morao sam da je prekinem.
To suvoparno izlaganje uz ritam konstantnog lupkanja tek sređenim noktima
po radnom stolu su više iritirali nju,
jednu od prokletijih radnica državne službe,
nego one pre ili posle mene.
Gledanjem na sat i papir iza nje koji je govorio o pauzi izmedju 10 i 10:30
oboma nam je bilo jasno da sam pogrešan čovek
u pravo vreme
- mislim da smo počeli poprilično loše, rekao sam joj.
Zaboravio sam ličnu kartu ali vam dajem
Džoni Fejvorit se seća kada ga je prijatelj vozio u urgentni centar u 1 po ponoći jer je Džoniju pozlilo, a 2 idiota u plavim uniformama, oni postpetooktobarski demokratski kljunovi sa dužim demokratskim pendrecima i većim demokratskim stomacima i mudima veličine kikirikija zaustaviše vozilo i naplatiše kaznu jer smo ušli 5 metara u jednosmernu ulicu. I onda su svinjski odugovlačili pisanje kazne. Džoni Fejvorit se seća i doktora koji ga je slušao s osmehom na licu, misleći da se Džoni nagutao eksera pa mu je zato puls 3 u sekundi. Smeškali se i debeli student i splavaruša
dan je bio tmuran. a ja u sličnom raspoloženju.
sipila je neka smrdljiva kiša i prosto nisam znao šta bih sa sobom.
nekoliko minuta sam zverao u prazno.
zatim, svojim tupim pogledom premerio zidove sobe.
nije mi se dopao poster mog omiljenog pisca, zapitah se zašto sam to učinio pre nekoliko meseci, kada sam ga okačio, i da li je on, taj pisac, u mladosti kačio svog omiljenog pisca na zid. da li je, recimo, Bukovski kačio Fantea? teško.
shvatih da je glupost to što mi nabasalo na um, onda priđoh prozoru da vidim šta se dešava van
February 12th, memento 3
Nikada nisam bio u sličnoj situaciji – niko od mojih nije bio sklon suicidu, možda po malo depresivni ali to je valjda normalno.
Sestrin muž. On je razmišljao o tome, nije krio, pričao je otvoreno o tome. Sestra ga je izvukla, sada je samo na lekovima koji ga smire kada vrišti u snu. Još uvek je polukonfuzan po pitanju da li je trebalo da ide u Irak ili ne. Mada često kaže da bi opet otišao, patriota je.
U zatvoru nisam razmišljao da se ubijem. Ne vidim razlog, odslužim svoje i idem dalje. Loša karma me neće pratiti