Zaboravila je da ponese naočari za vid pa je poslala dve kratke poruke. Čuo sam ih sa terasnog prozora u ćošku , bacio opušak i vratio se u sobu. Previše sam se naduvao posle odrađene smene.
Nisam želeo da joj odgovorim. Smotao sam cigaretu i razmišljao šta da napišem. Uvek mi je bilo lako da rečenice započnem sa negacijom, setio sam se svih njenih pridika u momentu, i ostao sa tom istom slikom nekoliko minuta ne čineći ništa. Natočio sam i eksirao čašu vode, vratio se na dvosed i ponovo gledao u telefon koji mi nije trebao tog momenta. Poželeo sam da
Uslov da se pojavimo tamo bila je nabavka domace nane. Jebote.
Rekao sam joj da ne zelim da idem. Pogotovo negde gde mi je dolazak uslovljen domacom nanom.
- Pa to nema nigde!
- Ma daj! Rekla je da joj treba za neki koktel. Kod tvoje babe je ceo zid u toj nani.
- Da?
- Da.
Sofija je pojela ostatke jučerašnjeg ručka, koji se sastojao od dva parčeta pohovane piletine i ćuspajza od šargarepe, što me je jako razljutilo.
Uhvatio sam sebe kako pušim dva džointa zaredom, držeći se čvrsto za metalnu rešetkastu ogradu mog dvorišta, pogleda prikovanog u daljinu, gde je neki crni džip jurnuo kaldrmom ostavivši za sobom gusti oblak prašine.
Pošla je za mnom čim sam joj u besu rekao da moram da se smirim i izađem, inače ću eksplodirati i to neće doneti ništa dobro ni meni ni njoj.
Bio je četrnaesti dan otkako je došla u
Hendriks je bio nervozan tog dana. Javili su mu da nema smenu već da je narednih 48 sati na čekanju. Mora biti dostupan za svaki poziv i svaki potvrditi odlaskom na mesto kvara što u njegov džep stavlja oko 15o funti. U proseku, Hendriks može zaraditi 600 funti za dva dana. Sve što treba je da na četiri poziva odgovori sa – U redu. Idem.
Te nedelje je ležao zagledan u sliku nepoznatog autora okačenu o glavni zid spavaće sobe. Vetar je udarao u prozore i nanosio kišu na umrljana okna. Nije razmišljao ni o čemu posebnom. Jednostavno ga je mrzelo da ode do dnevne sobe i uključi
Stan miriše na dvorišnu lipu
skriveni u mojoj bradi
cvrkuću vrapci
telefon zvoni.
Poželeo sam da glas kaže – odspavaj malo
ali je umesto toga još jednom
ponovio moje ime
i rekao :
osvojili ste dva jastuka od prirodnog materijala
Nisam bio u stanju da slušam.
Spustio sam slušalicu
iščupao aparat iz struje i okrenuo se ka zidu
položio vrapce kraj pepeljare
ponovo se pridigao i spustio roletne.
Nije mi preostajalo ništa
do da prespavam leto.
Bio
U potpunosti marginalizovan
od strane države
21. vek je
godinu i po dana ne uspevam
da pronađem posao,
znam mesto na kom ljudi požele želju
i onda odlaze svojim putem
preko napuklog asfalta i
tu sam da pokupim sitninu koju ostave u fontani
Odmah da se razumemo, ovde neće biti reč o onom tvom Novaku, na kojeg, da, ti misliš, nego o novaku, nekom drugom. Zaboravi.
Ponekad, složićeš se, postavljaju nam glupa pitanja, na koja uspevamo da odgovorimo jedino tako što ćemo odgovoriti jednako glupo, možda i još gluplje, nebuloznije. Onaj koji nam postavlja takva pitanja, gledajući sa naučne strane, hoću reći, obično je....... zalutao sam. Izgubio sam osnovnu misao kojom sam hteo da ti, verovatno nešto sasvim nevažno, kažem, jer da je bilo od neke veće važnosti, ovo se sigurno ne
Nov član ekipe, odmah posle kiše, nakon poplava i vanrednih stanja. Obzirom da se i Kinezi groze broja četiri prešli smo na magičnu cifru pet.
MILOŠ STOŠIĆ (1977), dipl. filolog opšte književnosti i teorije književnosti, objavljuje teorijske i prozne književne radovi u časopisima i periodici. Freelance fotograf koji objavljuje fotografije u magazinima u zemlji i inostranstvu, Učestvovao na više grupnih izložbi. Bavi se muzikom od 1993. godine (Stop it!, Rejected, Stonewall, Unison, Mnjenje); iza sebe ima više studijskih izdanja objavljenih kako u zemlji,
'' O čemu je razmišljala gospođica Li, mlada kineska državljanka, dok je čekala liniju 16.''
Snimila me je kroz zatamljena stakla jeftinih naocara za sunce.
znala je o cemu razmisljam.
palo mi je napamet da uzmem casove kineskog jezika
I proglasim je sifuom
da zajedno strcamo u secuan sos
I glodjemo bambus tokom predigre.
Sklonila je pogled I pomerila se do prozora.
Predveče, umesto da nastavimo svoj put ka Gretni, odlučili smo da se zadržimo u kući Dagijevog strica Garija. On nije želeo da nam dopusti da vozimo po mraku, pa smo u njegovom domu – tako je zapovedio! – morali da ostanemo i prespavamo. Meni se dopala ideja, nisam bio siguran za Dagija.
Čim je pala noć, Gari se poput uplašene životinje uvukao u svoje sklonište, u dnevnu sobu velike kuće. Sve nas je pozvao da mu se pridružimo, i uživamo uz viski i televiziju. Mali Tom je bio u svojoj sobi na spratu. Dagi i gospodin Meknif su prihvatili Garijev poziv, dok sam ja više