Srodničke veze
Već par dana mojom fejzbuk ulicom provlači se tekst potpomognut upozorenjem : -Obavezno pročitati
Kako sam po prirodi radoznao odlučim se da kliknem na link. Kad tamo međutim.
Kod nas u Bavaništu često nestaje struja. Taj slučaj bio je i danas.Nestalo je struje oko 11 sati. Zvao sam dispečera u Kovinu i pitao;
Probudio sam se malo"umoran".
Dok su me napuštala zadnja alkoholna isparenja od sinoć zazvonio je telefon. Nisam imao ideju ko me zove u devet ujutu.Rekao sam jedno oficijelno DA očekujući nekog bezveznjaka koji u to vreme nema prečeg posla nego da me smara.Sa druge strane čovek me pitao vrlo ljubaznim glasom;
Da li ste vi Kosta Babić?
Rekao sam: Da, ja sam.
Sve priče su odavno ispričane u Bibliji osim priče o Lilit.
Ja tu ništa ne razumem.
Da li sam ja idiot?
Ili sam može biti mazohista?
Svaki put kad odem u kokošinjac da nahranim moje lepe kokoc presretne me onaj petleći džukac.
Prvo dođe miris kiše ,donese ga vetar preko Dunava i ti znaš da će i ona uskoro.A onda počinje da pada i miris se izgubi.Ostanu samo barice na trotoaru.
Neposredno posle Margaretinog prvog rođendana, krajem marta 1999, pozovu Meri u Američku ambasadu. Otišla je vidno zabrinuta jer je svakim danom bivalo sve izvesnije da će nas bombardovati. Kad se vratila kao da joj je laknulo.
Evo šta mi je ispričala. Rekli su joj: “Sutra polazi konvoj sa američkim građanima i službenicima ambasade za Budimpeštu. Vaš ostanak u Srbiji nije bezbedan. Mi smo obavezni da zaštitimo sve naše građane, i zato Vi, vaš sin Zekeri i vaša ćerka Margareta, budite sutra ujutru ovde.Idete sa nama u Mađarsku“.
Meri je rekla:“ Ne.Moj muž ostaje ovde i ja ostajem ovde, a vi bombardujte“.