Ja imam nade za ovaj grad
ja imam veliku nadu
ja imam grad
ja imam jutro svakoga jutra
ali jutro moje nade tek dolazi.
Stajao sam na uglu Dobračine i Cara Dušana, veče je bilo umereno sveže i suvo, tramvaj broj 2 klatio se ka Zoološkom vrtu, svetla u Prvoj beogradskoj bila su delimično pogašena, jedan pas je stajao kod semafora i gledao u mene, a ja sam stajao i gledao u psa.
Sklon sam, priznajem, da verujem ljudima. Kad čovek nešto tvrdi, ako to radi sa ubeđenjem i strašću, poverujem, šta ću. Nisam od one vrste koja sve prima sa zadrškom i grimasom na licu. U tom smislu verujem Vučiću kad kaže da želi da Srbija bude normalna i pristojna zemlja. Neko će me, možda, podsetiti na potrebu političara da govore ono što lepo zvuči i ono što narod voli da čuje, ali ja verujem, možda zato što sam naivan, a možda zato što mi organizam zahteva da u ovoj političkoj kakofoniji i paroksizmu pronađem bar i najmanje
Na Pajtićev autorski tekst o «srpskoj Srbiji» primedbe su, po tvrdnjama samog predsednika DS, imali po jedan analitičar, urednik i državnik. Uz uvažavanje svih navedenih, neke primedbe imala je i moja malenkost. U međuvremenu se pojavio i odgovor Pajtićev na primedbe. U njemu se elaborira ono što je izazvalo najviše...ajde da kažem, nedoumica, a to je: "Ne možemo da napravimo evropsku Srbiju ako pre toga ne napravimo srpsku Srbiju." Evo, priznajem, i meni je ovo ozbiljno zasmetalo.
Danas i mnogo većim nacionalistima od nas slabo ide. Takvo je neko vreme. Više se ceni internacionalizam. Proleteri svih zemalja se ujedinjuju, a nacionalisti sede sa strane ne prateći trend. Mada, ne može se reći da ujedinjenje nacionalista svih zemalja nije u nekim istoriskim trenucima bila tema, koliko god imala oksimoronskog u sebi. Jevreji su možda jedini pravi preostali nacionalisti, i Japanci, naravno. Dok izraelske bombe zasipaju Gazu, ubijajući decu, progresivni svet, na čelu sa Kristijanom Amanpur i Bernarom Anri-Levijem, ćuti i pravi se blesav, bojim se da ću jevrejski primer sada preskočiti, kao izraz svog ličnog protesta prema užasu koji se odvija u aktuelnoj fazi izraelsko – palestinskog konflikta (za koji, ovim putem, apelujem da prestane odmah!).
Ovo je četvrti nastavak Kontraspiska ili, ako prvi posmatramo kao zasebnu celinu, treći nastavak spiska literature koju, po mom sudu, treba da pročita svaki nacionalista, naročito početnik, jer je kod početnika jako važno da u startu svog političkog sazrevanja, umesto da bude zadojen mitologijom, mržnjom i fobijama, otvori svoje emocije i čula prema svoj tragičnoj lepoti sveta koju nikada neće uspeti da razume.
Postoji, zamislite, osoba koja misli, ne libeći se da to svoje mišljenje i javno izgovori, da je «desnica ako nije prosvećena talog, dok je levica talog uvek - i kada je prosvećena i kada je neprosvećena». Osoba, inače, za sebe tvrdi da je prosvećena. Kakva je to prosvećenost koja čoveku toliko proširi vidike da on čitavu kategoriju svojih političkih, odnosno, ideoloških neistomišljenika vidi inferiornom? Kakva je to prosvećenost koja legitimizuje govor mržnje, nadmenu glupost i paušalno degradiranje drugačije politički orijentisanih građana? Po čemu
Kada je Dositej uzviknuo: "Knjige, braćo moja, knjige, a ne zvona i praporce...", slutio je, znajući koliko nacionalna ideja u Srbalja ima zapaljiv, privlačan i visokoenergetski potencijal, kako će se za nju lako lepiti ljudi lošeg kvaliteta. Oni sa rupom u karakteru. Oni neostvareni i frustrirani različitim životnim neuspesima. Ali i promućurni, prepredeni i skloni da one prve zavedu i iskoriste za zadovoljenje svojih niskih strasti, zavodeći
Ovo je kontraspisak Spisku Naših. S pomenutim Spiskom i sa svim spiskovima slučne sadržine ne valja se šaliti jer zavitlavanje s takvim pojavama umanjuje njihovu opasnost, a latentnu nasilničku pretnju neistomišljenicima koju takvi spiskovi predstavljaju, čini prihvatljivom. A opet, kako se odnositi prema ordinarnim glupostima koje Spisak sadrži? Znači, mora kontraspisak.
Poslednjih dana naš se društveno-politički život usložio do krajnjih granica, a njegova entropija postigla je stepen koji u čoveku proizvodi stanovitu količinu nemira. Događaji prestižu događaje, prate ih odgovarajuće izjave zvaničnika, a zebnja raste. Ja, na primer, što bi Vulin rekao, kao građanin, imam želju da živim u normalnoj, mirnoj zemlji, koja ima definisan proevropski i civilizacijski put i izvestan cilj kome teži. U takvoj situaciji, prolazne rupe na putu, zastoji u transportu i svađe učesnika u saobraćaju, sve u figurativnom smislu, lakše je podnositi