Za one koji ne znaju ko su Backstreet boys, to je grupica umetnika koji su pre jedno deset do petnaest godina bili dečaci pa im je ostalo ime. Sada njihovo muziku slušaju dvanaestogodišnjaci i petnaestogodišnjaci. Deca tog uzrasta, inače, ne mogu sama na koncert.
Naseo sam. Prvo sam pomislio da ih pustim same. Posle sam, potpuno neiskusno,
Sudija: Datum rođenja?
Ja: (na srpskom) Datum rođenja?
Okrivljena: (kao iz topa) Tridesetsedmog, dvadestprvog, dvadesete.
Ja: Aj´ ponovo, leba ti. Kad si rođena?
Okrivljena: Pa lepo ti kažem: tridesetsedmi, dvadestprvi, dvadeseta... Majke mi.
Ja: OK. Kad je na majkemi, da ti verujem. (prevodim) - Tridesetsedmi, dvadestprvi, dvadesete.
Sudija (zbunjen, meni): To, gospodine doktore, ne može biti datum rođenja.
Don Žoao, peti ovog imena na listi kraljeva, ove će noći pohoditi odaje svoje žene Dona Marije Ane Žozefe, koja je, pre više od dve godine, dovedena iz Austrije da dâ naslednika portugalskoj kruni, ali, evo, sve do danas nije zanela. Već se govorka po dvoru, po palati i naokolo, da je kraljica po svemu sudeći jalovica, optužba koja se dobro čuva da ne dođe do neprijateljskih ušiju i zlih jezika i samo se najbližima poverava. Da je krivica do kralja, to nikome ne pada na pamet jer, kao prvo, neplodnostnije muška nego ženska mana, zbog nje su žene, uostalom, i prezrene toliko puta, a, kao drugo, ako za to uopštei ima potrebe, tu su i materijalni dokazi, u kraljevstvu već obilatoima vladareve kopiladi a, ako Bog dâ, biće ih još. Osim toga, ne treba kralj da preklinje nebesa za porod nego kraljica, i to opet iz dva razloga. Pre svega, jedan monarh, naročito portugalski, nema šta da moli za ono što, na kraju krajeva, jedino on može da dâ, a osim toga ženi, onoj koja po prirodi nosi plod, prirodno pripadadužnost da za plod preklinje, kako u organizovanim devetodnevnim tako i u pojedinačnim molitvima.
Gdegod da krenem, svuda mi se kače, i sa mnom bi da se gnjave, deca i psi. Muška deca i ženski psi. Valjda sam sa tim zverkama uvežban. Sin od gospođe crnkinje, što drži radnju u prizemlju, Pirule ga zove majka, kad me vid pruža ruke iz kolica i, hoće da ga bacam u vazduh. A mala Karmen, ćerka od Margaride s drugog sprata, kad me ugleda, obeznani se od plača i krije lice. Kerovi reže na mene, a kuje mi se umiljavaju.
No, lako je nama ljudima. Nas je Bog, ili kodog
Sve se ponavlja, isto, samo malo drugačije.
Mama mi je pričala da se kao mala igrala kamenčićima i kanapom, a tata da je jurio krpenjaču. A Sonja mi je pričala da je, posle rata, u božićnom paketu od rođaka iz Amerike dobila onu staklenu sferu što kada je prodrmaš po Petoj aveniji počne da pada sneg. A kad prestaneš da je drmusaš sneg još malo provejava, pa prestane. I ništa, ama baš ništa se više ne događa sve dok ponovo ne promućkaš i ne izazoveš mini mećavu nad mini Njujorkom. Kaže da je u tu sferu gledala kao što sada deca gledaju u televizor.Godine 1497. gospodar i kralj Portugala Manoel zvani Sretni odlučio prognati inovjerce iz svojega kraljevstva. Ta se suverenova naredba odnosila prije svega na brojnu i prosperitetnu židovsku zajednicu. Portugalcima Mojsijeve vjere pružene su dvije mogućnosti: primiti kršćanstvo ili otići. A nisu imali kuda. Ipak, mnogi su otišli. Drugi su se pokrstili a treći, najviše oni siromašniji, u strahu od nepoznatog ali i od kazne Božje, smislili su kompromisno rješenje.
Kada je umirao u londonskoj bolnici Svetog Pankrasa, građanin Majkl Glindur, alkoholičar bez stalnog zanimanja i adrese, nije ni sanjao kakve ga sve avanture još očekuju, kakve će usluge tek učiniti domovini i a još manje o velikodušnosti s kojom će mu zemlja i kruna zahvaliti i odužiti. Siroti Velšanin umirao je u bolovima promrzao, neuhranjen, zarastao u bradu, raščupan i smrdljiv, svestan da ne postoji niko koga će njegov odlazak s ovog sveta ražalostiti. Krajnje je tužno umirati u svojstvu beskućnika, nemati nikoga svog i znati da niko neće doći u bolnicu da zatraži vaše štrokavo telo da bi ga sahranio te da je najbolja posthumna sudbina kojoj se možete nadati da budete pokopani u plehanom sanduku, na brzinu, bez sprovoda, bez ožalošćene porodice, cveća i suza, na račun države.
No, izgleda da za velika dela nikada nije kasno.
Nekada davno gledao sam nekakav crno-beli film domaće produkcije. Ili je bila TV drama, ne znam tačno, bio sam baš mali. U svakom slučaju nekakav siromah čovek u izlogu radnje ugleda nešto najlepše što je ikada video: beli lakirani nameštaj za kombinovanu sobu. Kao iz bajke. Sve sa zlatnim okovom. I zaduži se nesrećnik do guše, kupi tu “sobu od poleture”, okači luster “s kristali što se ljiskaju kaj ribe u plitku vodu” i bude srećan-presrećan.
Osim "kombinavane sobe" taj čovek je imao i jedno muško dete od jedno pet-šest godina. I to dete, dok je bilo samo
Težo je lepši od reke što protiče kroz moje selo.
Život nisu protekle godine već događaji koji nam ostanu u sećanju.
Tako reče pesnik, a i ti osetiš da je tako, kada se susretneš s fotografijom nekog dana tvoga životaproteklog na nekom nepoznatom mestu i kada shvatiš da su ti taj dan i to mesto potpuno iščileli iz sećanja i da je jedini zapis tog trenutka tvog postojanja fotografija i ono što je na njoj. Ništa više.
Opet, nekom drugom prilikom kapriciozno sećanje nas iznenadi