"Danas, kada te željno očekivane i prizivane bombe ubijaju Srbiju, izdajnici ćute. Ako čekaju da Srbi i Srbija budu pokoreni, uzalud čekaju. A ako su se nadali da će njihova izdaja biti zaboravljena, uzalud su se nadali".
Komentator Politike Ekspres Miroslav Marković u prolece 1999.
Fotografisano nekoliko meseci pre ubistva ispred prozora sportske redakcije Danasa u kojoj sam tada radio. Povod za fotku je bilo nemilorsdno
Kada se krene put Dunhilla, iza leđa ostaje Tramore u raznim bojama. Lale ovih dana cvetaju prelepo, sunce se migolji u borbi s oblacima. Čim se pojavi, obajsa sve oko sebe, bojama daje prirodnu nijansu, a oči uživaju. pa i duša. Kuće, sve lepša od lepše, nižu se pored puta, a put je uzan, pa krivudav pa je naporno voziti. Irci dozvoljavaju 80km/h, ja ipak vozim ok 60.
Volim proleće u Irskoj. Umereno je, nije kao ono naše ili preterano ruće ili preterano hladno.Nema ni kiše onoliko, ali je ipak ima.
Pre neki dan, prijatelj na facebooku postavio na svom statusu fotografiju novog izdanja muzickog casopisa Uncut. To je inace moj omiljeni prozor u svet muzike koji svakog meseca citam. I tako, kako sam vec desetak dana udubljen u clanke januarskog izdanja i kako danima preslusavam kompilaciju najbolje muzike prema Uncutu za 2009, napisah u komentaru da je kompilacija sjajna.
Prijatelj odgovara da je tek juce kupio casopis, pa mu ja postavim pitanje koliko je platio.
Za jedan novi zivot. Za Viktora Stosica. Dobro nam dosao, mali!
Prošlo 31 godina od 9. marta, 21 od 5.oktobra, 18 godina od ubistva Zorana Đinđića, a novinari uglavnom i dalje o tome pišu anegdotski i hronološki prepričavaju gde su i sa kim su u tom trenutku bili, šta su tada radili i slične prazne priče. I tu se manje-više završava doprinos obeležavanju ovih važnih istorijskih događaja u modernoj Srbiji.
Niko da uzme izjavu od nekog akademskog autoriteta koji bi dao stručne i naučne odgovore na teška pitanje koja nas uvek tokom tih godišnjica zanimaju; šta nam se dešavalo, zašto se dešavalo, koji su bili koreni toga, i što
Gradovi su poput ljudi. Funkcionišu, manje-više, na isti način, svi imaju sličan sadržaj, ljude, zgrade, puteve, parkove, reke, ali ipak svaki grad je poseban za sebe i potpuno različit od ostalih.
Beograd sam, čini mi se, najviše voleo kada bih se u njega vraćao. Nije bitno odakle, bilo da se radi o povratku s godišnjeg odmora, iz posete rođacima u unutrašnjosti ili iz inostranstva. Uvek sam otvorenih usta posmatrao valovit i nepregledan grad koji blešti u svojoj svetlosti. Posebno pamtim prizor sa svojih povrataka od rođaka, kada sam još bio dečak. Išli bismo Obrenovačkim
Irsko drustvo je godinama unazad vazilo za ultra-konzervativno u kojem je crkva cenzor majstor. Kroz bozji filter godinama je sve moralo da prodje, pa danasnji Irci cesto i sa podsmehom prepricavaju vreme (od pre 2-3 decenije) kada su nacionalnu televiziju i radio zvali "bip"vizija ili "bip"radio. Jednostavno, nikakav "f" ili slicno nije moglo da prodje osetljivo uho coveka u pradinim cipelicama.
Bozja volja usadjena je u svakog Irca, od kolevke pa nadalje. Skole, koje su sve do jedne u vlasnistvu crkve, bile su do te mere rigidne da danasnji izvestaji o tadasnjim zlocinima
Zbog nekih ljudi i odredjenih stvari odlučio je da uradi jednu veliku stvar u svom životu.
Jednom mu je Lana, kada je već napustio Beograd, napisala u mailu da je, iako više ne živi u Beogradu, mnogo više u u tom gradu nego oni koji su tu ostali. Mislila je na njegovo pisanje i neku vrstu internog aktivizma kojim je bio prisutan tu, bez ikakve lične koristi osim satisfakcije koju je imao jer radi ono što želi.
Ivan ga je jednog prolećnog dana s kraja devedesetih, dok su sedeli u Zlatnom opanku, iz vedra neba presekao pogledam i sasvim ozbiljnim glasom rekao:"Da tebe