Pišući o BCMS-u (bosnian-croatian-montenegrinian-serbian language) početkom meseca, dotakla sam se problema prevođenja. Ponoviću, kao uvod u današnji post:
- Smešna strana naših jezičkih politika pokazuje se najjasnije kod prevoda. Činjenica da je skraćenica
BCS rođena baš zbog prevođenja i baš u Hagu baca tragikomično svetlo na sve nas. Ima li nekoga da se ne seća Jergovićevog teksta o zagrebačkoj premijeri srpskog filma „Rane" 1999. godine? Podsetiću vas: „'Vežite se, polećemo'", kaže lik s filmskog platna, a ispod piše: 'Vežite se, polijećemo'. Baš tako. Onda se na platnu pojavi latinični natpis 'Beograd, jesen 1991', a ispod njega nam latinični titl objašnjava: 'Beograd, jesen 1991'. U kinu ludilo. Smijeh, suze radosnice i oduševljeno pljeskanje po koljenima, a još nije prošla ni prva minuta filma. Nema zbora, ovo je valjda najluđe filmsko ostvarenje u povijesti filma, usporedivo možda tek s otvaranjima filmova iz američke nijeme komedije." -Ako linkovani Jergovićev tekst, Marš u sporni organ!, dosad niste pročitali - preporučujem, slatko ćete se nasmejati.
Deset godina kasnije prevođenje sa srpskog na hrvatski i vice versa i dalje je aktuelno, a pomalo ili poviše i sporno. Ovih dana ga je tematizovao ponovo jedan sporni Hrvat, Boris Dežulović.
Ako među vama ima onih koji su uspeli da čuju šta su gosti rekli o našem nekadašnjem doživotnom predsedniku i Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji, volela bih da to podele s ostalima, osuđenima na krčanje.
U zamenu nudim tekst iz hrvatskog Novog lista od 26. aprila 2009, kada je hrvatski predsednik Mesić govorio u Jasenovcu:
Mesić: Tito nije bio zločinac
Zasluge za slobodu mogu se pripisati i komunistima koje je vodio Tito, čovjek kojeg pamte kao legendarnog antifašističkog borca i državnika, rekao je Stjepan Mesić i dodao da, mada ima ozbiljnih stvari koje se Titu mogu staviti na teret, »komunistički pokret zbog toga nije bio zločinački, niti je Tito bio zločinac«. Suočeni smo s dva desetljeća dugom pogrešnom interpretacijom povijesti u školama, s posljedicama otvorenog koketiranja s ustaštvom, rekao je Mesić
Ovaj post je samo ilustrativno-informativni dodatak današnjem postu Gorana Miletića.
6. februara ove godine jedan od gostiju Peščanika bio je publicista Mirko Đorđević, koji je govorio o imovini SPC, o njenom uticaju u srpskom društvu - tačnije, o njenoj zemaljskoj, više nego opipljivoj moći. Povod za razgovor bilo je uplitanje crkve u raspravu o Statutu Vojvodine, a prave razmere njene moći vidljive su, naravno, u današnjoj odluci da se povuče iz procedure Zakon protiv diskriminacije.
----------------
Svetlana Lukić: (...) Juče je stigla vest da je Sveti arhijerejski Sinod Srpske pravoslavne crkve poslao pismo državnom vrhu Srbije i poručio da nikako ne usvajaju Statut Vojvodine, da oni imaju neke važne primedbe.
Stiže mi nedavno poruka od drugarice iz Novog Sada, sa subjektom „help!". Ćerka u sedmom razredu ima pismeni iz srpskog narednog dana, treba da se pripremi, a ne zna šta da napiše na temu "Na Gazimestanu", rodoljublje nekad i sad ili Jedna stranica iz mog dnevnika.
Na Gazimestanu? Nekad i sad - Kosovo, nekad i sad - rodoljublje? Rakić i - Milošević? Glavom proleće film. Moćni stihovi:
„Danas nama kažu, deci ovog veka,
Da smo nedostojni istorije naše,
Da nas zahvatila zapadnjačka reka,
I da nam se duše opasnosti plaše.
Dobra zemljo moja, lažu! (...)"
I hladan tuš na kraju pesme:
„I danas kad dođe do poslednjeg boja,
Neozaren starog oreola sjajem,
Ja ću dati život, otadžbino moja,
Znajući šta dajem i zašto ga dajem!"
Vratila sam se s mora, što za ponekoga ovde nije tajna. Istina, iz Dubrovačko-neretvanske županije umesto iz Istre, ali to će mi poneki od ponekih već oprostiti. :)
... Zamalo da počnem stvarno da vam pišem o moru. A zarekla sam se da neću, ne zato što o moru sve znate, nego zato što je svakom svoje more, a moje more je stream-of-consciousness, o čemu, opet, nikako ne valja blogovati.
Ne, ovi dani su za mene prelaz; povratak u svakodnevicu & back to the future, a to je uvek manje-više lom u glavi, naročito posle mora, bar u mom slučaju. Ključna reč je, dakle, povratak.
Lom u glavi = jurim za propuštenim informacijama i koristim svaki trenutak da vozim po gradu i okolini i puštam gromoglasnu muziku sugrađanima, sviđalo im se to ili ne :). Druga ključna reč je, dakle, gromoglasno.
Znam da ima onih koji neće verovati. Ako. Znam da nema nikoga sem mene ko bi raspetljao asocijativni niz, ali ni to nije bitno. Bitno je da se meni ne spava (tako je počelo večeras, setila sam se Tife, "meni se ne spava, ne budi blesava..."), da se vrte asocijacije, YouTube i - energija.
Ma, ne možete ni da zamislite šta sam poslednjih dana sve uz taj YouTube pevala! :) Da preskočimo rok, džez i bluz svih provenijencija, stigla sam večeras, časna reč, i do Marije Šerifović i Željka Joksimovića (ZNAM, nemojte!!!), a zatvorila krug gromoglasnom dalmatinskom klapom.
Da sam mogla biti na ovom koncertu klape Maslina, ja bi' pivala iz sveg glasa, ne bi pismi bilo kraja. :)
OK, napričali smo se o temi i okolo teme.
Brišem post, jer mislim da je rečeno sve što smo imali potrebu da kažemo - a znamo šta smo rekli, jer narednih nekoliko dana neću biti u mogućnosti da pratim blog, i pre svega zato što mi nije cilj da ime „prozvane" blogerke ostane izvrgnuto ruglu.
Dragi kolega Sentinel,
vođeni tvojom željom koja je za njih zapovest, Švajcarci su povećali dioptriju svog dalekozora i dobacili do Srbije. A u Srbiji naišli na sledeću ministarsku vest:
U prevodu: „Ministarstvo obrazovanja Republike Srbije biće posvećeno intenziviranju napora da se ignorišu principi, vrednosti i prakse održivog razvoja u obrazovanju
Priča o Đurđevdanu veoma je komplikovana u mom profesionalnom slučaju. Kad čujete ili vidite napisanu reč Đurđevdan, u vama se istovremeno okine više tastera i pokrene niz asocijacija, koje možete i ne morate svesno da pratite ili artikulišete. Tako je i sa mnom, kad ne radim. Ali kad radim...
Dotična priča počinje jednog 6. maja pre desetak godina u Nemačkoj.
Izvukla sam celo leto sa starim pasošem, u Novom Sadu se vadila da sam prekratko tamo da bih i pokušala da se potrudim oko novog, spakovala sva neophodna dokumenta u koferče (oko njih se prethodno potrudila osoba koja poznaje koga treba tamo gde treba, jelte), prošla potom kroz nekoliko zemalja a da nikoga nije zanimalo ni da mi pogleda pasoš ni da se upita o roku njegovog važenja - a znate ono da, ako hoćete preko neke grane, pasoš mora da važi još najmanje šest meseci. I lepo sam sve to po hiljaditi put zaboravila, da bi me jutros štrecnula vest o mogućem produženju važenja starih pasoša. Štrecnula u smislu - vreme je za posetu konzulatu...
Istovremeno, prelećem ovih dana poslednjih desetak transkripata Peščanika jer se sprema knjiga, a preletanje je i podsećanje na zbivanja u Srbiji od marta do juna (gde smo ono stali, kod Miladina, Rusa, Roma, Kosova, MMF-a?... a da, sada smo u Kini), neka vrsta zagrevanja pred novu sezonu ne samo Peščanika nego i daljih političkih čuda u Srbiji, koja će, slutimo, biti sve veća i veća.
I baš danas, nakon što sam pročitala tu vest o pasošima i setila se svojih dokumenata u koferčetu, zalomilo mi se da čitam transkript emisije od 16. aprila ove godine, kada je sociolog Ivan Kuzminović iz Helsinškog odbora za ljudska prava govorio o - koferčetu i pasošima, čiji je zajednički elemenat, znamo svi, SPS.