Ako bi sutra bili izbori, koga biste birali?
Zamislimo da imamo tu srećnu mogućnost da sastavimo novu vladu Srbije od kvalitetnih ljudi kojima želimo da damo mandat da nas zastupaju. Počev od predsednika, preko premijera i ministara - koga biste birali?Ja znam koga ne bih, i tu je kraj mog svekolikog znanja. Prilično zabrinjavajuće, zar ne?
Setila sam se vica koji je kružio krajem osamdesetih:
Pričaju Jugosloven i stranac i Jugosloven kaže: „Ako nas neko napadne, mi ćemo biti jedinstveni u odbrani zemlje!", a stranac ga pita: „A ako vas niko ne napadne?"
E, sad mogu da dopišem vic: ako nas niko ne napadne, mi ćemo birati manje zlo.
Ovaj post je samo ilustrativno-informativni dodatak današnjem postu Gorana Miletića.
6. februara ove godine jedan od gostiju Peščanika bio je publicista Mirko Đorđević, koji je govorio o imovini SPC, o njenom uticaju u srpskom društvu - tačnije, o njenoj zemaljskoj, više nego opipljivoj moći. Povod za razgovor bilo je uplitanje crkve u raspravu o Statutu Vojvodine, a prave razmere njene moći vidljive su, naravno, u današnjoj odluci da se povuče iz procedure Zakon protiv diskriminacije.
----------------
Svetlana Lukić: (...) Juče je stigla vest da je Sveti arhijerejski Sinod Srpske pravoslavne crkve poslao pismo državnom vrhu Srbije i poručio da nikako ne usvajaju Statut Vojvodine, da oni imaju neke važne primedbe.
Počela je, dakle, predizborna kampanja, te su predsednički kandidati krenuli u - kako se to danas lepo kaže - držanje konvencija. Prvi su se juče oglasili predsednik Tadić u Novom Sadu i kandidat Radikalne Stranke Tomislav Nikolić u Boru. Ovog drugog ostavljam po strani, za njega ionako nećemo glasati, zar ne? Nego me zanima šta nam je to poručio Tadić, čime je to
Pre nešto više od mesec dana pisala sam na blogu o tome kako su crnogorske Vijesti „prenele" moj tekst iz Borbe, odnosno sa sajta Peščanika.
U međuvremenu se događalo sledeće: Željko Ivanović, direktor Vijesti, odgovorio je na moje pismo manirom starog lisca, a to znači da je ignorisao činjenice pokušavši istovremeno da mi podiđe hvaljenjem teksta i upućivanjem u običaje prenošenja tekstova sa drugih medija, žalopojkama o problemima prelamanja tekstova na internetu, naglašavanjem da su Vijesti koncepcijski nekako najbliže baš Peščaniku, ponudom da ipak Vijesti meni uplate honorar, pa da ja onda pokažem svoj humanizam i sama uplatim donaciju za film o Zoranu Đinđiću - ne može on to tako, kao po kazni, ipak je sa Đinđićem bio prijatelj, a Vijesti će svakako naći način da svojevoljno podrže taj projekat... Odgovorila sam najavom da ću poslati preporučeno pismo glavnom i odgovornom uredniku Vijesti Ljubiši Mitroviću, rekavši da očekujem da to pismo bude u Vijestima objavljeno kao moja reakcija. To sam potom i učinila, poslavši isto pismo Ljubiši Mitroviću i u vidu attachmenta uz mail.
Lično mi se od tada nisu obratili ni jedan ni drugi. Stigla je samo potvrda od pošte da je preporučeno pismo uručeno 15. maja 2009.
Juče u internet-pretraživač ubacim „Jelena Gall" i „Vijesti" i izađe mi ovo:
Sparno letnje veče u Cirihu, sedim na terasi, kao čitam, a u stvari osluškujem jedan open air koncert koji s obližnjeg brežuljka huji, buči i trešti mojim kvartom. Učini mi se da čujem Herberta Grönemeyera, nemačkog Zdravka Čolića. Ne mislim na koncert, ne mislim na Grönemeyera, ne mislim na Čolića, nego na Nemačku u kojoj sam jedanaest godina živela. Proveravam na inernetu, ne, nije Grönemeyer, verovatno sam negde polusvesno videla reklamu za njegov koncert krajem meseca, pa pogrešno svezala. Ovo što sada čujem je grupa Deichkind, i zapravo nimalo ne liči na Grönemeyera:
Prenosim vam tekst sa BBCSerbian.com. Skrajnut u senku frustrirajućih vesti o taksistima i vakcinama u Beogradu, klimatolozima i onima koji to nisu u Kopenhagenu, ovaj tekst slabo privlači pažnju - a u pitanju je vest koja uliva nadu da će boleština zvana rak za desetak godina biti zaista izlečiva, bez obzira na kojem organu i u kojem obliku se manifestovala.
"Prekretnica" u lečenju raka
Naučnici su u Britaniji po prvi put uspeli da utvrde mapu potpune genetske strukture dva najčešća oblika raka, koji se javljaju na plućima i na koži.
Pišući o BCMS-u (bosnian-croatian-montenegrinian-serbian language) početkom meseca, dotakla sam se problema prevođenja. Ponoviću, kao uvod u današnji post:
- Smešna strana naših jezičkih politika pokazuje se najjasnije kod prevoda. Činjenica da je skraćenica
BCS rođena baš zbog prevođenja i baš u Hagu baca tragikomično svetlo na sve nas. Ima li nekoga da se ne seća Jergovićevog teksta o zagrebačkoj premijeri srpskog filma „Rane" 1999. godine? Podsetiću vas: „'Vežite se, polećemo'", kaže lik s filmskog platna, a ispod piše: 'Vežite se, polijećemo'. Baš tako. Onda se na platnu pojavi latinični natpis 'Beograd, jesen 1991', a ispod njega nam latinični titl objašnjava: 'Beograd, jesen 1991'. U kinu ludilo. Smijeh, suze radosnice i oduševljeno pljeskanje po koljenima, a još nije prošla ni prva minuta filma. Nema zbora, ovo je valjda najluđe filmsko ostvarenje u povijesti filma, usporedivo možda tek s otvaranjima filmova iz američke nijeme komedije." -Ako linkovani Jergovićev tekst, Marš u sporni organ!, dosad niste pročitali - preporučujem, slatko ćete se nasmejati.
Deset godina kasnije prevođenje sa srpskog na hrvatski i vice versa i dalje je aktuelno, a pomalo ili poviše i sporno. Ovih dana ga je tematizovao ponovo jedan sporni Hrvat, Boris Dežulović.