Često se, blogujući, asocijalizovan iz realnog života ─ blaža varijanta socijalizovan u virtuelnu sferu ─ zapitam kako li nas samo trpe oni koji žive sa nama i koji nas, uprkos Blogu, još uvek nesebično vole... Ili je, možda, blogovanje ono naše neotuđivo i nepisanim zakonima zagarantovano “osnovno ljudsko pravo“. Kao, na primer: pravo na seks, pravo na držanje životinja, pravo da prelazimo ulicu ili pravo na pijenje vode? Sve to ni u jednom zakonu ne piše, a postoji... [1] Ipak, sumnjam da je ovo nešto mnogo gore i opsesivnije od svega navedenog. Recimo: pravo na gubljenje vremena. Dobro, znam da preterujem, ne verujem ni ja u sve što je napisano, ali, šta ćete, ovo jedan takav (objektivan?!) tekst.
Порука личне природе: Ако неко којим случајем ових дана види Ољу Бећковић - нека јој слободно поручи да убудуће стално зове само ову тројицу!
Miodrag Sovilj je radio svoj posao - časno i pošteno, kao i do sada. Od njega ne treba praviti ni atentatora niti bilo kakvog opozicionog lidera - zato što i jedno i drugo zapravo govori o duboko poremećenom vrednosnom sistemu društva u kom se novinarska čestitost i profesionalizam proglašavaju vanrednom hrabrošću sa jedne, ili napadom na njegovo prevashodstvo kralja, sa druge strane.
Kada bi bilo (to jest kada je bude) profesionalne, medijske solidarnosti, ovako bi ubuduće trebalo da izgledaju apsolutno sve pres konfenencije uzurpatora društva, koji se ovde neosnovano (samo)nazivaju političarima - kako onih na vlasti tako i njihove kvazi opozicije. Kada pres konferencije na kojima se zaista POSTAVLJAJU PITANJA postanu svakodnevica - tek tada će osnovano moći da se sumnja kako ovo društvo jeste na putu nekakvog, pre svega moralnog, a onda i svakog drugog ozdravljenja...
Epizodna uloga koju je u upravo završenom Utisku nedelje odigrao portparol DSS-a Andreja Mladenović jedan je od vrhunskih primera nemoralnosti i političkog konvertitstva uopšte zabeleženih na srpskoj političkoj sceni. Nisam odmah zapisivao – tako da parafraziram, ali suština je svakako tu:
- Hoćete li poodržati Borisa Tadića ?
- Pa ne znam, pa videćemo, nismo još zauzeli stav, ne mogu još ništa da vam kažem...
- U delu javnosti postoji mišljenje da prećutno podržavate Nikolića...
- Ako je u jednom
Svako ko je večeras gledao upravo okončan TV duel novinara RTS-a Zorana Stanojevića i predsednika Liberalno demokratske partije Čedomira Jovanovića, mogao je uživo da vidi šta znači priča o povratku u devedesete. S tim što je, moram primetiti, čak i u TV Bastilji bilo više obzira, morala, svesti o neophodnosti makar i minimalnog poštovanja etičkog kodeksa u novinarstvu nego što je to večeras bio slučaj s voditeljem emisije Izbori u Srbiji – Odluka 2008.
Šteta je što naspram Čedomira Jovanovića nije sedeo lično Aleksandar Tijanić, umesto što je poslao teledirigovanog pajaca s unapred spremljenim pitanjima (btw. da li ste primetili da kamera uopšte nije snimala drugo uvo ovoga što sebe naziva novinarom ─ da li je Tijanićev mali možda imao bubicu u uhu?!).
A možda je bavljenje jednim ordinarnim, psihički poremećenim slučajem poput Šešelja ustvari naša zaslužena kazna. Račun koji konačno moramo da platimo za to što smo se toliko dugo poigravali smislom da smo na kraju sve obesmislili. Što u ovoj zemlji više ne postoji APSOLUTNO ništa što nije nagriženo besmislom koji kulja i zatrpava nas odasvud.
To što se bavimo jednim ordinarnim ludakom, račun je za to što smo do temelja razorili zemlju u kojoj živimo. Što smo pucali na Sarajevo. Što smo oprostili ono što se u pristojnim društvima - ili makar društvima koja pretenduju na to da ih drugi smatraju pristojnim - nigde ne (o)prašta. Što smo od zemlje u kojoj smo živeli (Jugoslavije, Srbije, koje god) napravili razvalinu koja se svakodnevno sve više samourušava. Možda je, naposletku, normalno i logično da nakon što smo urušili sve ostalo na kraju i sami počnemo da se urušavamo u besmisao koji smo sebi stvorili. Što smo dozvolili da se u paramparčad razbije sistem vrednosti. Što moralni, pošteni i savesni ljudi ovde služe jedino za sprdnju.
Hajde, malo bolje razmislite pa mi onda kažite koliko po vama u ovoj i ovakvoj Srbiji ima ljudi koji se bave nekim javnim poslom a da u istom ne vide neki ekskluzivan lični interes. Koliko njih se bavi zaštitom građanki i građana, javnog interesa, morala, tržišta, države, profesionalne etike,... Ako ste sagli glave i brojite prste, ja, evo, recimo, za početak mogu da pripomognem: Verica Barać, predsednica Saveta za borbu protiv korupcije.
Ideja takozvanih belih (precrtanih) glasačkih listića poslednjih meseci nesumnjivo postaje ona politička opcija kojoj potencijalno stremi najveći broj glasača u Srbiji. Gotovo da nema nikog ko se neće složiti s činjenicom da aktuelna politička oligarhija ne predstavlja i ne zastupa više nikog i ništa osim samu sebe te da, kao takva, ne zaslužuje poverenje građana. Ono što se, međutim, objektivno nameće kao potencijalni problem jeste to da se ne mali broj građana inače naklonjenih ovoj ideji pita: A šta dobijamo belim/precrtanim glasanjem? Zar neće svakako neko pobediti na izborima? Da li možda treba da zapušimo nos i ipak glasamo za (neko) manje zlo?