Da li je Srbiji bolje nego pre 12. marta 2003. godine ─ između pitanja koje na kraju svoje knjige Atentat na Zorana postavlja Miloš Vasić i dileme kako bi Srbija izgledala danas da je Zoran Đinđić živ, koje je u danu za nama sebi verovatno postavljala većina građana i građanki ove zemlje, priča o političkom nasleđu Zorana Đinđića jedna je od onih tema koje, čak i danas, sedam godina kasnije, Srbiju čine taocem svoje loše prošlosti. U međuvremenu ─ nada da je bolja budućnost ipak moguća (čitaj: uređeno i upristojeno društvo koje počiva na principima i na zakonima) svedena je na minimum, politička scena pretvorena je u otužni buvljak, u patetično šibicarenje i pilićarenje koje sa pokojnim premijerom ima toliko malo veze da čovek ima pravo da se pita i da li je u ovoj zemlji Zoran Đinđić ikada uopšte i postojao?
Kad god se povede reč o Zoranu Đinđiću ja se najpre setim onog snimka kada Zoran u kampanji Srbija na dobrom putu nekom mladom čoveku, nebitno u kom gradu, govori o Životu i, između ostalog, kaže: "Znate, Život je čudo", u tom trenutku gotovo se zaplakavši... Taj snimak i budućnost o kojoj je tako često pričao meni su uvek prve asocijacije na dr Zorana Đinđića. Upravo zbog toga kad govorim o njemu zapravo govorim o budućnosti – budućnost je reč sa kojom je najviše operisao i koju i dan danas najčešće izgovaramo kad god se spomene njegovo ime. Sve njegove misli, energija, životno, političko i filozofsko iskustvo bilo je okrenuto upravo ka budućnosti. U ime te budućnosti Zoran je ponekad lakonski znao da se odnosi prema problemima i opasnostima nasleđenim iz prošlosti s kojom se suočavao na svakom koraku. Idući u susret problemima, Đinđić nije želeo da se više no što je bilo neophodno bavi tim zlobnim, šićardžijskim, nazadnjačkim, palanačkim mentalitetom s kojim se svakodnevno suočavao.
Tražim pomilovanje za one ljude u ovoj zemlji kojima je svega dosta:
Kojima je dosta 5. oktobra.
Kojima je dosta i 6. oktobra koji se nikad nije dogodio.
Kojima je dosta i 12. marta.
Kojima je dosta i 13. marta koji se, takođe, nikad nije dogodio.
Koji se osećaju istinski postiđeno svaki put kad upale televizor.
Koji su poniženi svaki put kada uđu u prodavnicu.
Koji su sa Zoranom Đinđićem sahranili vlastitu nadu da će ovde ikad išta da se promeni.
Koji se osećaju istinski poniženo kada vide kako je Aleksandar Tijanić i dalje direktor bilo čega - a kamoli takozvanog javnog servisa.
Tomislav Gotovac (alias Antonio G. Lauer) nije bio sa ovog sveta. On je u Umetnost i u Život naprosto došetao iz nekog filma, interžanrovskog, godarovski haotičnog... Odrastavši i duhovno i intelektualno se formirajući na filmu, stripu, džezu i teatru čitavo svoje postojanje posvetio je umetnosti ― baš kao što je i sada, strukturalistički promišljeno, podjednako filmski, odšetao natrag. Uostalom, čitavog života sve fenomene sveta koji ga je okruživao, posebno fenomene umetnosti, Gotovac je lakonski objašnjavao rečenicom: Sve je to Movie...
Za Toma Gotovca u filmu najbitnija je bila atmosfera, u umetnosti ― istina. U centru pažnje arta kog je stvarao nalazio se sam umetnik, odnosno njegova potreba da se žive vlastiti snovi, potreba da se ideali učine dostupnim i mogućim: Nisam pravio razliku između života i filma...
Pre otprilike tri/četiri godine, vreme brzo prolazi, radila sam na lokalnoj televiziji na poslu komjuterske podrška pri realizaciji programa. Kao početniku bio mi je dodeljen mentor ─ kolega koji je rado kao realizator. Bila sam primorana da brzo učim i to mi je polazilo za rukom, brzo sam savlađivala radne zadatke i bila veoma ponosna na sebe. Tada, mentor mi je stalno pričao da "nikom ne treba da verujem jer su svi, naše kolege, podli i skloni manipulaciji" i da je "on bog na televiziji i da treba samo njega da slušam". To mi je, naravno, smetalo, ali hajde, ima raznih ljudi…
Bilo je u redu sve dok nisam počela da se interesujem i za druge poslove: montaža, kamera, ton, realizacija. Mentor je tada počeo da se ponaša kao pomahnitao. Deo u kom je smeštena tehnika često je grmeo od njegove dreke upućene meni. Smetalo mu je APSOLUTNO sve: ako pijem kafu zašto to radim tako sporo, sve što ja govorim ili radim, ako sedim u realizaciji on bi baš tada “trebao nešto da završi na komjuteru” i grubo bi mi saopštavao da napustim prostoriju. Nisam preterano reagovala na njegove ispade ─ viđala sam ga dva do tri puta nedeljno, i još uvek sam osećala zahvalnost jer me je uveo u posao.
Povodom drugog izdanja knjige Latinka Perović – Snaga lične odgovornosti, Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, Beograd, 2008.
U srpskoj istoriografiji, sklonoj upodobljavanju trenutnim političkim potrebama, mitomaniji, improvizacijama i instrumentalizacijama – ličnost Latinke Perović od onih je ličnosti od ugleda i integriteta koje doprinose očuvanju digniteta profesije, ali i osvešćenju o tome da istorijski procesi nisu niti mogu biti jednoznačni ili jednodimenzionalni. Takođe, Latinkin slučaj poseban je i po činjenici da je u našoj nauci, kulturi ili politici malo ličnosti za koje se može tvrditi da su u toj meri ostvarile organsko jedinstvo s vlastitim delom.
Već svojom pojavom na javnoj i političkoj sceni, krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina XX veka, unutar tadašnje komunističke nomenklature Latinka Perović, zajedno sa Markom Nikezićem, bila je oličenje novog tipa političara koji se zalagao za dogovore i istorijski kompromis kao način rešavanja problema među jugoslovenskim narodima – baš kao i za modernu privredu po zapadnom modelu koja bi, dakako, podrazumevala povlačenje komandne uloge politike iz privredne sfere. Već od tih, ranih dana, pa sve do danas cilj Latinkinog dela, ali i samog života njegove autorke, bila je i ostala Moderna Srbija.
VOŽDOVAC PAO ─ ILI: DEMOKRATIJA KOJA NIJE ZASNOVANA NA SISTEMU VREDNOSTI JESTE SAMO OBMANA I PRIVID…
Dakle prođe i taj Voždovac. Suočeni s rezultatima izbora oni koji su nas mesecima maltretirali jednim lokalnim izborima uglavnom su se ućutali ─ kao da čitav naš život, evropska budućnost, opstanak vlade, države i partije, etc…, do pre samo nedelju-dve nisu zavisili upravo od Voždovca. Poput deteta što pred nailaskom problema koji ne zna da reši jednostavno zažmuri ─ samoproglašena demokatska elita ove zemlje po ko zna koji put pokušava da, izbegavanjem suočenja sa realnošću, problem prolongira ─ sve do trenutka kada preventivno delovanje više neće biti moguće. E sad, da su na Voždovcu poraženi samo DS, LDP i G17+ stvar bi bila prilično jednostavna, to jest mogla bi da se tumači kao unutarpartijski problem ovih stranaka ─ međutim, posledično gledano, stvar je mnogo ozbiljnija i suštinski se tiče budućnosti prilično izblamirane demokratske ideje u ovoj zemlji. Ideje koja trenutno stanuje u onom osećanju kolektivne poniženosti i frustriranosti koje je većinu građana koji su na svim prethodnim izborima glasali protiv SRS-a ovaj put ─ najpre u Zemunu a potom i na Voždovcu ─ nateralo da na dan izbora ostanu kod kuće.
Zato bi se ─ umesto patetike i “izražavanja žaljenja” što građani nisu shvatili značaj izbora ─ pomenuta gospoda konačno morala pozabaviti vlastitim greškama i nečinjenjima kao direktnim uzrocima navedenog. U suprotnom ─ osećanje kolektivne frustriranosti i izneverenih ideala demokratske (druge, treće, kojegod) Srbije, sad već sasvim kratkoročno gledano, rezultiraće izvesnim otvaranjem puta u totalitarizam i(li) populizam, svejedno. Taj put u Srbiji kakva danas jeste prilično je izvestan. Kolateralni korisnici opšteg posrnuća stranaka koje čine aktuelnu vladu i njihovih kohabitanata, svakako će biti razni Nikolići, Vučići, Ilići, Koštunice i ostali Šormazi ─ međutim, pošto od njih ništa ne očekujemo i pošto u njih ništa nismo ulagali oni, prirodno, uopšte ne treba da nas zanimaju. Kao pristojni ljudi ─ njima ćemo na kraju, pre ili kasnije, nevoljno čestitati. Oni kojima treba da ispostavimo račune na drugoj su strani.
Dragi prijatelji,
na našem blogu poslednjih nedelja došlo je do eskalacije neprimerenih ispada, uvreda, govora mržnje, pretnji, bahatosti, neukusa, primitivizama najgore vrste...
Zbog navedenog, u jednom od svojih poslednjih komentara naznačio sam da ću, zarad ličnog osećaja odgovornosti prema dobrom ukusu jedno vreme apstinirati od bloga! Primitivni, monstruozni mejlovi koji ovih dana stižu čak i na privatne mejl adrese pojedinih blogera dodatno su me uverili u opravdanost ovakve odluke. Odlazak Biljane Srbljanović sa bloga, i razlozi za taj odlazak – tj. najogavnije pretnje koje se uopšte mogu zamisliti, nakon svega, ostavljaju veoma opor ukus koji svojim trulim zadahom preti da na ovom mestu potpuno satre poslednje ostatke mere i dobrog ukusa.
Slobodan Tišma, Bernardijeva soba, Kulturni centar Novog Sada,
Novi Sad, 2011.
Čovek je skromno biće, sklono preživljavanju.
Slobodan Tišma, Bernardijeva soba
U suton u srcu, čuješ neku nepoznatu muziku
U suton, u suton, tajne su deo nas dok klizimo uz obalu
Okean pun je reči, pun je mačeva
Okean je tih i tužan iza sutona...
Slobodan Tišma - La strada, Okean
Pišta Petrović je autsajder, marginalac, u svakom pogledu suvišan čovek iz čije vizure Slobodan Tišma (1946), ovogodišnji dobitnik NIN-ove nagrade, sigurno, zrelo, promišljeno, malkice melanholično, pokadšto nostalgično progovara o sudbini umetnosti u svetu kojim gospodare: licemerje, zavist, politika...