U Novom Sadu u samo tri poslednja dana dogodilo se sledeće:
- policajac „privatno" zaposlen kao obezbeđenje u jednom lokalu ubio je drugog policajca, takođe „privatno" zaposlenog na poslovima obezbeđenja u istom tom lokalu
- u kontejneru pronađena je mrtvorođena beba uvijena u najlon kesu
- šesnaestogodišnji dečak verbalno je napadnut a potom i pretučen u gradskom prevozu samo zato što je mađarske nacionalnosti
- u najužem gradskom jezgru srušila se zgrada koja se nalazi pod zaštitom države i umalo pobila prolaznike
Ovdašnji „mediji" ove događaje po običaju iskoristili su da brže-bolje pod odrednicama „skandalozno, strašno, užasno, i tsl." pokušaju da povećaju vlastitie tiraže. Opozicija je, očekivano, optužila vlast kao krivu/odgovornu za sve navedeno. Vlast, s druge strane, konstatovala da je neposredan uzrok navednog upravo u dojučerašnjoj neodgovornoj vladavini današnje opozicije... i tome slično... i tako dalje... i tako u beskraj...
Objektivno sagledano, čini se da Homobalcanisovu muškost apsolutno ništa do sada nije ugrožavalo u tolikoj mjeri kao što to danas čine gejevi i lezbejke. Zbog toga su Homobalcanicusi (Šabanicusi) postali nezaobilazni dekor svih do sada pokušanih/sprečenih/nasilno prekinutih/održanih LGBT prajdova u regionu...
Tražim pomilovanje za one ljude u ovoj zemlji kojima je svega dosta:
Kojima je dosta 5. oktobra.
Kojima je dosta i 6. oktobra koji se nikad nije dogodio.
Kojima je dosta i 12. marta.
Kojima je dosta i 13. marta koji se, takođe, nikad nije dogodio.
Koji se osećaju istinski postiđeno svaki put kad upale televizor.
Koji su poniženi svaki put kada uđu u prodavnicu.
Koji su sa Zoranom Đinđićem sahranili vlastitu nadu da će ovde ikad išta da se promeni.
Koji se osećaju istinski poniženo kada vide kako je Aleksandar Tijanić i dalje direktor bilo čega - a kamoli takozvanog javnog servisa.
Jutros sam na TV-u gledao direktan prenos u kom su tenkovske granate rušile jednu kuću. Malu. Prizemnu. Ravničarsku. Sličnu našim. Bačvanskim. Ako sam po pitanju preostale ljudskosti i imao nekih iluzija ― poslednja od njih nestala je onog jutra kad su u naš grad počele da stižu izbeglice. Na traktorskim prikolicama, s nešto nameštaja i robom navrat–nanos potrpanom u crne najlonske kese.
Čitavi životi, prošlosti, uspomene, lične istorije bile su spakovane u polupoderane plastične vreće za koje su se ― pogleda sleđenih strahom zbog svega što im se dogodilo, ali i pred jednako neizvesnom sutrašnjicom ― ovi starci, žene i deca grčevito držali.
Saopštenje Saveza udruženja likovnih umetnika Vojvodine povodom zatvaranja galerije u Novom Sadu:
U Novom Sadu (gradu koji pretenduje na titulu Evropske prestonice kulture) zatvorena galerija suluva, do daljnjeg!!!
Savez udruženja likovnih umetnika Vojvodine (SULUV), umesto poziva na izložbu, poziva javnost na reakciju povodom skandalozne situacije usled koje smo ponovo prinuđeni da prekinemo rad galerije Saveza udruženja likovnih umetnika Vojvodine na neodređeno vreme. Po drugi put u 45 godina koliko postoji naša galerija, a 65 godina od osnivanja udruženja, odlučili smo se za ovakav korak zbog izrazito kritičnog stanja u kojem se galerija SULUV-a i udruženje nalaze.
Iako mu uopšte nije bilo usput, Danil Ivanovič je svakoga jutra uredno dolazio kod nje po svoju kiflu.
Danil Ivanovič bio je jako ponosan zbog toga što je izabrao da svoju kiflu kupuje baš u ovoj, a ne u nekoj drugoj pekari.
II
Mladoj pekarki sa velikim sisama u radnji u kojoj je svakoga jutra kupovao kiflu, Danil Ivanovič se već od prvog trenutka učinio strašno sumnjivim.
Vizuelni eksperimenti, 1960 – 2012.
(psihodelija, konceptuala, procesualni radovi, eksperimentalni film, itd)
Autori i kustosi izložbe: Stevan Vuković i Nebojša Milenković
Otvaranje: četvrtak, 6.decembar u 19 h
Izložbu otvara: Lazar Stojanović, filmski reditelj
Muzej savremene umetnosti Vojvodine, Novi Sad
Slobodan Šijan: Moraću da skrenem!
Vizuelni eksperimenti, 1960 – 2012.
Toliko ljudi je bilo iznenađeno mojom odlukom da posle likovne akademije odem na filmsku, a to je samo posledica činjenice da se kod nas suviše glorifikuju ti pozivi na Akademijama. Ta promena je, kad su umetnički pozivi u pitanju jedan normalan proces i nigde se ne podrazumeva da ćeš se baviti onim što si studirao. Studiranje neke umetničke akademije ja shvatam, da tako kažem, uvođenjem u kulturu. Slobodan Šijan
─ Danil Ivanovič uopšte nije voleo seks.
─ Danil Ivanovič bio je potpuno zavisan o seksu.
─ Danil Ivanovič nije mrzeo seks.
─ Danil Ivanovič o seksu nije imao jasno definisan stav.
─ Danil Ivanovič naprosto je obožavao seks!
Danil Ivanovič jednom je imao ženu.
Takođe, Danil Ivanovič imao je i ljubavnicu.
Sve ovo sa ženom i ljubavnicom Danila Ivanoviča toliko je zbunilo
da do dana današnjeg