Mamo se ful dobr mel smo 1 trening da so ns mau preizkusl. Lepo se mejta. A mi napounis telefon da se vama bom lahko javljau. Uzivita dokler nas ni :)
Moja baba Kaja imala je kvočku. Lepu, ćilibarsku. Sa pozadinom u karamelastim, našušurenim, paperjastim gaćama, koje je ponosno šetala. Dotična kvočka je život provodila u sumraku, posebno za nju odvojenog prostora u štali. Iz bušne korpe, zapušene slamom, iz koje je ispadalo perje, povremeno
Subota i nedelja su po definiciji prilika za uprizoravanje porodične idile. Bar je tako u filmovima sa uređenim kućama, romantično-podnošljivo-nestašnom dečicom, čije su đavolijade sve u svrhu dublje korisne poruke, plus roditelji pomenute gomile dece, koji iako zajedno imaju četrdeset izgledaju kao da im je bar po sedamnaest godina...i naravno, sveže očetkana kuca šampionskog porekla, koja glumi avlijanera.
» Bizgov je«, čulo se otpozadi.
» Ćuti, ne laj«, prošištao je ženski glas, nagužvan godinama.
» A ja kažem da je bizgov. Svi znaju da je bizgov. Ceo svet...«, podigao je glas Miš Penzioner, obučen u legendarnu bež jaknu, koju u prelaznim periodima kontinentalnog klimatskog podneblja nose svi pripadnici njegove vrste.
» Ćuti već jednom, pa šta ako je bizgov...Čuće te neko«, još tiše je siknula Mišica Penzionerka u tufnastoj bluzi
Biću kratka i jasna. Nemam vremena. Čekam na kupatilo. Peti dan. Prirodne potrebe i telesne funkcije sam svela na minimum. Vršim fotosintezu, tako najmanje smetam uzbuđenju. U kući je vanredno stanje. Peti dan, drugi produžetak.
Tatina Princeza večeras ima malu maturu. Ovde zvanu valeta. Tim povodom je u kući, već danima, sve podređeno njenim planovima, sumnjama, promišljanjima, probama i hordi vršnjakinja sa kojima se
uskoro će sa posla da dođe kući doći moj voljeni, najlepši, najzgodniji, najpravedniji Žmu. U lakoj dimnoj izmaglici, čiji smrad prevazilazi napuljski, postrojiće nas sve. Mali Radojica će da propeva odmah i prstom će pokazati na svoju rođenu majku, koja ga je rodila, čuvala, odhranila i koja ga voli najviše na svetu. Žmu će da spusti torbu i pred celim
Nismo same!
Posada Feniksa je kao najteži deo puta opisala poslednjih sedam minuta sletanja na rošavu
Ovako je zvučalo prvih 80 sekundi Radija B92.
Danas je rođendan mojoj B92 i Mojoj najboljoj drugarici. I jedna i druga su mi ulepšale život nezaboravnim sekvencama. I jedna i druga u mom životu zauzimaju posebno mesto. Danas, u podne, B92 je napunila 19, a Moja najbolja drugarica više nema 23,5 godine, kao i ja upravo je stekla 24 godine.
A onog dana kada je Radio B92 otvaran...
15. maja 1989. godine u našoj redakciji u Domu omladine bila je trema do neba. Tonac Robert Klajn, legenda naša, vrteo se onako krakat između sastravljenog Verana i »ekipe sa drugog sprata«, tadašnjih naših vlasnika... na stolu je čekala flaša šampanjca, za koju se nije znalo ko sme da pristupi otvaranju, obzirom da smo se svi tako tresli, da bi pomenuti šampanjac mogli da dovedemo do čep-raketnog stanja. Ja sam stajala prilepljena uz zid i sa stravom gledala špajz, koji je godinama uspešno glumio naš studio, kako šljašti od jutarnjeg sunca i sve one koji su se u njega natrpali pretvara u neprepoznatljive senke. Negde u ćošku je čučao Saša Žigić, koji je trebalo da vodi prvi program novog radija.