Edit: Licitacija je završena. Kupac koji ne želi da bude imenovan je pobedio ponudom od 200€ za moju knjigu, "Osmeh za svaki dan" i novac je već uplatio na Krunin račun. Drugi pobednik je osoba koja je ponudila 180€ za knjigu Duleta Nedeljkovića, "Rođeni zli". Hvala!
Kruna je devojčica sa smrtno opasnim tumorom. Za njegovo lečenje i njen život je potrebno da se skupi još 25.000 evra, koliko nedostaje do svote od 40.000. To je suma dovoljna da se Kruna izleči i nastavi da živi kao i sva druga deca koju nije snašlo crno lice sudbine.
Ako ste dobri, možete da pošaljete SMS i odreknete se novca koji sigurno za vas ne znači onoliko koliko znači za Krunu Unu Mitrović, 100 dinara.
A, ako želite, možete da učestvujete u licitaciji koju smo napravili moj drug, Dule Nedeljković i ja. Naime, na licitaciji prodajemo naše dve nove knjige, "Zli rođeni" i "Osmeh za svaki dan". Prvo izdanje, potpisano i one koji daju najviše, vodimo na piće. Sav novac, naravno, ide za Krunino lečenje.
Na licitaciji možete da učestvujete tako što ovde, u pp ili na fejsbuku, u inboks, nam pošaljete vaše ponude za naše knjige. Početna cena je bila 1000 dinara za knjigu, sadašnja je 100 evra za moju knjigu i 150 evra za Duletovu knjigu. Licitacija traje 48 sati.
Iskreno, dok ovo pišem, ne mogu da prestanem da mislim na bebu koja je, danas, umrla u bolnici, pretučena. Pretukao ju je rođeni otac, iako ljudska rasa voli da se ne naziva životinjama. Mada se teško može naći životinja koja će se, u besu, ostrviti na sopstveno mladunče, tako malo da ne može ni otpor da pruži. I prebiti ga do smrti.
Zbog toga se, po ko zna koji put, pitam zašto je Majka Priroda stvari napravila tako da mnogi koji decu ne bi ni smeli da imaju istu dobiju, dok se drugi muče da imaju tu čast da naprave dete ili se bore do poslednjeg daha da svoju decu očuvaju u životu? I zašto život dođe u ćorsokak u kome se brojkama njegova neizmerna vrednost meri?..
Znam da je puno dece kojoj je u ovom trenu svaka para života vredna. Ali, ako možete i želite, pomozite Kruni, svota novca koji je deli od života je skupljiva, sitnica u odnosu na njen život. Toliko srca bi trebalo da imamo u džepu.
Znam ja koliko je sati, nego vi ne znate kako je meni. Zato što k'smet ne spava, radi prekovremeno. Naročito kad ga pominjete u kombinaciji sa glagolima povezanim sa telesnim aktom razmnožavanja.
Jeste da su, tada, ljudi raspolagali sa manje krša, no sada, ali opet...dok spakuješ letnja krzna, zimska krzna, idole i toteme, suva crevca za strune na lukovima, oruđe, obaška oružje (a koplja tek nezgodna za pakovanje), poloviš svu decu (uz to da tada nije
Moram da se pohvalim, jako sam ponosna.
Večeras Jugoslovensko dramsko pozorište slavi sedamdeset godina postojanja. Premijerom predstave kojom je i počelo svoj rad – »Kralj na Betajnovi«, Ivana Cankara.
Pre osam godina pisala sam ovaj blog, tada su igrali u polufinalu, a danas u finalu - Mi i Naši. S tim što i medju Našima ima puno naših, uključujući i trenera. Zato će u našoj bilingvalno-bipatriotskoj kući biti napeto. Dobra vest je da će svakako pobediti - naši. Pitanje je samo pod kojom zastavom.
- Ko vodi?
- Mi, sa deset.
- Ko smo mi?
- Naši.
- Naši?
- Naši.
Gost bloger, moj drug Zoran Modli o Trezoru:
JESEN STIŽE, JA SE NE OTREZORIH
Jeste, u pravu ste, nakon što je autorka „Trezora“ Bojana Andrić objavila da u novoj programskoj šemi RTS-a ova emisija više ne postoji, iz javnog servisa je stiglo saopštenje da se radi samo o letnjoj šemi. Ah, da, i da će trezorci, zajedno sa upitnicima, takostojestvarima, balkanskim ulicama, tevelicima, stamaromuakcijama... biti ponovo na programu na jesen. Ja i ne sumnjam da će tako biti.
Pazi, bogati. Bojana, dakle, priča napamet i pojma nema da je TV Srbija u stvari čuva i neguje kao malo vode na dlanu?
U selo su Cigani retko dolazili. Romi nikada, jer niko ih tada nije tako zvao. Doduše, nisu ih zvali ni Ciganima, nego »Firaunima« ili »Biberanima«. Ovo drugo ime se meni mnogo svidjalo, bilo je lepo, sićahno i mrko kotrljajuće. Reč »Ciganin« se koristila samo u raznoraznim pridevima, mahom negativnog ili podrugljivog karaktera. Ukratko, oni
- Vi igrate sa Italijanima...
- Mi?
- Ne, mi igramo sa Fincima, zato što smo mi već igrali sa Italijanima.
- Zašto onda mi opet igramo sa Italijanima?
- Niste vi mi, mi smo mi.
U slučaju da nismo sami u svemiru, oni koji budu svratili ili zalutali kod nas ostaće u rebusu pred nerešivom zagonetkom – kako su toliki ratovi galopirali našom planetom, vođeni većinski od strane muškog roda? Kako je moguće da su toliki muškarci uspeli da izginu od hladnog i toplog oružja, kad im je prehlada sve vreme visila nad glavom? Kako su uspeli da se izbore sa kijavicom koja, u mirnodopskim uslovima, ugrožava opstanak tog senzibilnog pola?
Nije samo to što je Bo ženskog roda. Ni to što sam ja iste polne pripadnosti. Ne. Radi se o preživljenom i doživljenom, o decenijskom iskustvu. Opšte je poznato da svaki, pa i najmanji, potres zdravlja muške osobe izaziva tektonske drhtaje širom planete. Ukoliko ipak dođe do najgoreg – viroze ili prehlade, Majka Zemlja prestaje da se vrti oko sebe, staje i zabrinuto se naginje nad slinavog bolesnika, brižno osluškujući njegov slabašni kašalj.
Problemi farbologije jajčanog poštovanja velike, vavilonske boginje Ištar, usvojena opšte radosti radi od strane hrišćanstva, bili su mnogo manji u dobra stara vremena. Uzmimo na primer moju baba Daru, prema kojoj se petak, a naročito veliki, mogao i zatvorenih očiju napipati na godišnjem kalendaru.